Iz knjige prof. Vladimira Ajdačića: Nauka kao bajka

 „Bio jednom jedan car i imao mladog i mudrog sina koji se zvao Kai....“

  01 NB-1 naslovna strana

Tako počinje jedna od najlepših kineskih bajki koja kazuje kako su pre mnogo, mnogo godina živeli u staroj Kini dečak Kai i devojčica Tai. Među njima se razvila velika, neraskidiva ljubav. Ali, avaj! Kai je bio naslednik carskog prestola, a Tai samo siromašna, lepa devojčica. Neumoljivi zakoni i običaji carstva nisu dozvoljavali njihovu ljubav... i zato su Kai i Tai izabrali - zajedničku smrt. U trenutku kada su umirali, tako bajka kaže, na nebu se pojavila duga.

Potom se godinama, s kolena na koleno, prenosilo predanje, rođeno u toj bajci, da su Tai i Kai - crveno i plavo u dugi i da ih više niko, dok postoji sveta i veka, neće moći da razdvoji!

Tako se to priča u ovoj divnoj kineskoj bajci. Svetlost i dugu krase najlepše osobine. Ali, šta je, u stvari, svetlost, šta je duga lišena poezije?

Često na prolećnom nebu posle plahih kiša, kada grane sunce, vidimo sjajnu dugu kako se preliva raskošnim bojama. Ona nastaje prelamanjem i rasejavanjem Sunčeve svetlosti u kišnim kapljicama koje padaju iz oblaka udaljenog od posmatrača.

Kružni oblik duge i spektar njenih boja ljudi dugo nisu umeli da rastumače, pa su postavljane mnoge hipoteze. Međutim, pravo objašnjenje ove jedinstvene prirodne pojave našao je tek slavni engleski fizičar Isak Njutn (1642-1727), danas poznatiji po svojoj teoriji gravitacije.

Njutn je posmatrao prolazak svetlosti kroz staklenu prizmu. Začuđen i zadivljen, otkrio je da se beli svetlosni zrak, prolazeći kroz prizmu, razlaže na trake duginih boja. Tako je Njutn dobio „malu dugu“ u svojoj sobi. Sunčevu svetlost razložio je na spektar duginih boja.

Kao izuzetno darovit fizičar i matematičar, čovek sjajne intuicije i dara zapažanja, Njutn se sa oduševljenjem bacio na izučavanje osobina svetlosti. Ali, u isto vreme, time se bavio i veliki holandski fizičar - Kristijan Hajgens (1629-1695), pa je između njih ubrzo izbio žustar naučni spor. Hajgens je smatrao da je svetlost talasne prirode, a Njutn da ona predstavlja sićušne čestice u živahnom kretanju. Hajgens je potezao nesporne argumente u vezi sa prostiranjem svetlosti i interferencijom, a Njutn - dugu i pojave prelamanja.

U prvi mah, zahvaljujući eksperimentima koji su tada izvođeni, Hajgensovo je mišljenje prevagnulo i pored ogromnog naučnog autoriteta koji je uživao Njutn. Međutim, krajem prošlog i početkom ovog veka, ponajviše zahvaljujući pojavi foto-električnog efekta i Ajnštajnovom objašnjenju te pojave, Njutnovo shvatanje stiče značajno priznanje.

Mi danas znamo da su i Hajgens i Njutn bili u pravu, ali i to da je svako od njih video samo deo istine. U stvari, svetlost poseduje i talasnu i čestičnu prirodu, koje ne samo da se međusobno ne isključuju, već se dopunjuju. Tako su se dopunila otkrića do kojih su došla dva velikana nauke – kao crveno i plavo u dugi.