10.2.2024. 

Da li živimo u „originalnom“ univerzumu ili postoji hiperrealnost u kojoj mi egzistiramo samo kao neka od simulacija?
Ministarstvo odbrane SAD-a već koristi moćnu simulaciju stvarnosti.

bogSIMULIRANA REALNOST je ideja da realnost može biti simulirana, a pri tom se najčešće misli kompjuterski simulirana, do stepena da se ne može razlikovati od „prave“ realnosti. Ovako simulirana realnost bi mogla da sadrži samosvesne umove koji ne znaju ili ne mogu da saznaju da žive unutar simulacije, ali su dovoljno samosvesni da promišljaju o tome. U literaturi se sreću mnogo tipova simulacija realnosti, međutim suštinski možemo razlikovati dva osnovna tipa, a sve ostalo bi bile samo njihove varijacije. Prvi tip bi bila simulacija na bazi interfejsa centralni nervni system (CNS)-kompjuter u okviru koje bi u virtualnom okruženju svaki učesnik ili većina dolazili iz realnog sveta direktnim spojem sopstvenog CNS-a na kompjuter koji pokreće simulaciju. Dok bi drugi tip bila neka vrsta apsolutne simulacije koja bi podrazumevala kako simulirano okruženje tako i simulirane, virtuelne samosvesne umove koji nemaju egzistenciju van simulacije. Ove ideje su često korišćene u SF fi lmovima poput fi lmova: „Matrix“, „Th e 13th Floor“ itd. Međutim u ovom tekstu pokušaćemo da dotaknemo naučno-tehnološke, ali i fi lozofske aspekte ove teme.

Prvi koraci su već načinjeni

Svakako da na sadašnjem nivou naučno-tehnološkog razvoja nismo u stanju da pokrenemo tako kompleksnu simulaciju, međutim prvi skromni koraci u tom pravcu već su načinjeni. Naime, Ministarstvo odbrane SAD-a već koristi tzv. SEAS-a (Synthetic Environment for Analysis and Simulations) vrlo moćnu simulaciju za današnje vreme, sa vrlo detaljnim realističnim okruženjem. Ovaj napredni soft ver može da podrži simulaciju u realnom vremenu čak 62 nacije i da pri tom bude ažuriran informacijama kao što su najnovije vesti, poreske informacije, ekonomski pokazatelji, klimatske promene, informacije obaveštajnih službi itd; a modeli za Irak i Avganistan sadrže čak i po pet miliona entiteta kao što su ljudi, naft ovodi, bolnice i džamije. Na bazi ovog soft vera 2006. startovan je projekat pod nazivom SWS (Sentient World Simulation) ili kompletna simulacija naše planete i nas kao njenih žitelja. Cilj ovog projekta je, po rečima njegovih tvoraca, stvaranje potpune simulacije realnog sveta koja će raditi bez prekida u kontinuitetu i sa konstantnim ažuriranjem kako bi mogla biti korišćena da bi se predvideli i evaluirali budući događaji i odgovarajuće reagovalo na njih. Ili ukratko rečeno stvaraće se sintetičko ogledalo realnog sveta u kojoj će svako od nas imati svog dvojnika.

Matrix198Dakle, uopšteno gledano, tehnološke granice u ovakvom projektu ne predstavljaju ograničenje i vremenom bivaju prevaziđene. Međutim i sama mogućnost stvaranja potpune simulacije realnosti nameće niz veoma bitnih pitanja, koja je doduše trenutno moguće samo teorijski razmatrati. Naime, ukoliko uspemo da stvorimo simuliranu realnost, koja se neće svoditi samo na jednu planetu i njene žitelje već i na čitav jedan univerzum, da li pouzdano možemo tvrditi da i mi sami nismo simulirani? Nick Bostrom sa katedre za fi lozofi ju Univerziteta Oksford je vrlo ozbiljno razmotrio ovo pitanje u radu pod nazivom: „Da li živimo u kompjuterskoj simulaciji?“. U veoma detaljnom razmatranju on dolazi do zaključka da postoji velika mogućnost da mi u stvari živimo u jednoj kompjuterskoj simulaciji. Njegov argument se svodi na dokazivanje trihotomije: 1. Inteligentne rase nikad ne dostignu nivo tehnološkog razvoja na kome mogu da simuliraju realnost tako detaljno da se ona ne može razlikovati od same realnosti; ili 2. Inteligentne rase koje i dosegnu taj nivo ne teže tome da modeluju ovakve simulacije; ili 3. Mi smo gotovo u potpunosti sigurni da živimo u simulaciji. Razmatrajući ove tri tvrdnje, gore pomenuti Nick Bostrom, u potpunosti ostavlja otvorenim pitanje da li mi zaista živimo u jednoj simulaciji.

Ako postoji Tvorac, da li je i on simuliran?

Posmatrajući ljudsku rasu dolazi se do zaključka da ćemo mi vrlo verovatno, u jednom stadijumu svog razvitka, startovati veći broj simulacija kojima ćemo izučavati našu vlastitu evolucionu prošlost, što će po logici stvari dovesti do toga da će na jednom stupnju razvoja i u samoj simulaciji biti startovana sub-simulacija i tako u nedogled u beskrajno ponavljajućim subsimulacijama. To nas dalje, na sadašnjem nivou razvoja, dovodi u potpunu nedoumicu da li živimo u „originalnom“ univerzumu ili postoji hiperrealnost u kojoj mi egzistiramo samo kao neka od simulacija. Imajući u vidu da samo postojanje simulacije implicira nameru onoga ko je simulaciju stvorio, potvrda da je čitav naš univerzum simulacija bilo bi vrhunsko otkrovenje za sve religiozne ljude, jer bi to značilo da i Tvorac postoji te da njihova egzistencija ima neku svrhu. Međutim, onda ni sam Tvorac u hiperrealnosti ne bi bio načisto sa sobom da nije i sam simuliran. Dakle, ukoliko startujemo ovakvu vrstu simulacije i posmatramo naš univerzum, razmatrajući mogućnost da direktno proverimo da li i mi sami živimo u simulaciji, može se reći da defi nitivan odgovor na to pitanje nikada nećemo dobiti.

Granica koju ne možemo preći

Naime, mi kao ljudska bića imamo u posmatranju i proučavanju svemira tzv. „svemirski censorship“, a izazvan time da se svetlost kreće maksimalnom brzinom od približno 300.000 km/s što nas ograničava da svemir možemo da posmatramo najviše do udaljenosti od 15 milijardi s.g. a iza toga više ne, jer jednostavno nema tako stare svetlosti. Dakle, možemo reći da je ceo univerzum u konusnoj kupi jednog događaja (velikog praska) i mi možemo da se krećemo i interagujemo samo sa predmetima i događajima u toj konusnoj kupi i upravo zato sve što je van nje, možemo slobodno da proglasimo da i ne postoji, jer nikada nećemo doći u bilo kakav kontakt sa nečim „izvan“. Dakle zakoni fi zike ne dozvoljavaju nam bilo kakav vid takve spoznaje. Uzimajući ovo u obzir, možemo slobodno reći da nikada ne možemo sa sigurnošću da odbacimo mogućnost da živimo u simuliranoj realnosti. Međutim, tu se tek otvaraju fundamentalna pitanja kao što su mogućnost i granica naše spoznaje suštinske realnosti. Kako bi razmatranje ovih pitanja bilo daleko obimnije od prostora koji bi mogao da ponudi bilo koji časopis, možemo najkraće moguće, reći da je u suštini objektivna realnost igra materije i energije, u kojoj smo mi kao živa bića samo jedna od manifestnih pojava. Naše opažanje sebe i sveta oko nas jasno je ograničeno fi zičkim zakonima pa samim tim i naša mogućnost temeljnog promišljanja objektivne realnosti je krajnje ograničena. Najprostije rečeno, postoji granica koju ne možemo preći.

Ali ono što je najvažnije jeste da, bez obzira na nivo naučnotehnološkog razvoja, ljudski um, bar za naša poimanja, pokazuje mogućnost visokog stepena promišljanja o fundamentalnim principima sopstvene egzistencije, a što najbolje oslikava sledeće razmišljanje kineskog fi lozofa Čuang-Cu-a (369-286 pre n. e.):

„Ja, Čuang-Cu, sanjao sam da sam leptir, leptir koji leprša ovamo i onamo, sa željama i mislima što ih ima leptir. Znao sam samo to da sledim običaje koje sledi leptir i bio sam posve nesvestan svoje ljudske prirode. Odjednom sam se probudio i ležao u krevetu JA SAM. I sada više ne znam jesam li bio čovek koji je sanjao da je leptir, ili sam sada leptir koji sanja da je čovek.“

leptiricileptirici2

Članak je iz Astronomije broj 31

Author: Vladica Veličković