Neil deGrasse Tyson:
Tekstualni prikaz videa Uvod: Razbijanje Snova o Zvezdama Većina nas gaji romantičnu viziju istraživanja svemira. Sanjamo o kolonizaciji Marsa, putovanju među zvezdama i o čovečanstvu koje se ujedinjuje u plemenitoj potrazi za znanjem. Verujemo da nas u kosmos vodi čista znatiželja, urođena potreba da istražujemo nepoznato i da pomeramo granice mogućeg. Međutim, stvarna pokretačka snaga iza najvećih svemirskih poduhvata u istoriji je daleko pragmatičnija, hladnija i iznenađujuća. Prava motivacija nije zapisana u zvezdama, već u geopolitičkim mapama, vojnim budžetima i ekonomskim bilansima ovde na Zemlji. U nastavku sledi pet ključnih, kontra-intuitivnih uvida koji razotkrivaju pravu prirodu našeg odnosa sa kosmosom. Ove istine će vas naterati da preispitate sve što ste mislili da znate o putovanju u svemir i o našem mestu u univerzumu. Odlazak na Mesec nije bio zbog istraživanja, već zbog politike Centralna teza Apolo programa, krunskog dragulja ljudskog istraživanja, nije bila naučna znatiželja. Bio je to direktan odgovor na činjenicu da je sovjetski kosmonaut Jurij Gagarin postao prvi čovek u orbiti – događaj koji se odigrao samo šest nedelja pre nego što je Amerika najavila svoj plan. To je predstavljalo ogroman udarac za američki prestiž, a predsednik Kenedi u svom obraćanju Kongresu nije mogao ni da izgovori Gagarino ime, već je aludirao na "događaje proteklih nedelja". Suština Kenedijevog govora nije bila oda istraživanju, već "borbeni poklič protiv komunizma" i "bezbožnih Rusa". Njegov cilj je bio, parafrazirano, da se "pokaže svetu put slobode nad putem tiranije". To je bila tehnološka trka motivisana poniženjem, strahom i rivalstvom, a ne željom za otkrićem. Najočigledniji dokaz za ovo je sudbina samog programa. Čim je trka sa Sovjetima dobijena – čim je postalo jasno da oni ne mogu da pariraju američkom uspehu – Apolo program je naglo otkazan posle misije Apolo 17. Raketa Apolo 18, potpuno spremna za let, nikada nije poletela. Danas stoji položena na boku u muzeju u Hantsvilu, Alabama, kao tihi svedok činjenice da je misija bila ispunjena onog trenutka kada je politički cilj ostvaren. Ne idemo na Mars jer nemamo neprijatelja kojeg treba pobeditiPrateći istu hladnu logiku, razlog zašto još uvek nismo na Marsu je jednostavan: ne postoji dovoljno jak geopolitički ili ekonomski razlog koji bi opravdao ogroman trošak. Na Marsu ne postoje naftni izvori ili rudnici dijamanata koji bi pokrenuli privatni kapital, niti postoji rivalska supersila koja preti da tamo uspostavi dominaciju. Kroz istoriju, civilizacije su pokretale grandiozne projekte u slavu bogova ili kraljeva – gradile su se piramide i katedrale. Danas smo, međutim, u sekularnom dobu, gde se ogromni nacionalni resursi mobilišu samo iz dva razloga: zbog ekonomske dobiti ili zbog rata i odbrane. Kao što stručnjaci ističu, nikada u istoriji nisu uložene ogromne svote novca samo zato što je nešto delovalo kao dobra ideja. Niko nikada nije potrošio basnoslovne svote novca samo zato što je nešto "zvučalo kao dobra ideja". To se prosto nikada u istoriji nije desilo. Teza je brutalno jasna: da Kina sutra objavi da planira da postavi vojne baze na Marsu, Sjedinjene Države bi bile tamo za "10 meseci". Jedan mesec bi bio potreban za dizajn i finansiranje, a devet za putovanje. Motivacija bi se stvorila preko noći. Savršen primer ovog principa vidimo i danas. Američki program za povratak na Mesec, Artemis, počeo je otprilike u isto vreme kada je Kina objavila da planira da pošalje svoje "tajkonaute" na Mesec. Ponovo, rivalstvo, a ne nauka, pali motore raketa. Prave razmere svemira čine putovanje na Mars gotovo nezamislivim Naša intuicija nas potpuno vara kada pokušavamo da zamislimo razdaljine u svemiru. Nedavni suborbitalni letovi Bezosa i Brensona, koji su delovali kao ogroman korak, zapravo su dosegli visinu koja je, u poređenju sa Zemljom veličine školskog globusa, ekvivalentna debljini dva novčića iznad njegove površine. Koristimo istu analogiju: ako je Zemlja globus veličine vaše pesnice, Mesec nije blizu. Udaljen je oko 9 metara. Praktično, nalazi se u susednoj sobi. A Mars? Mars je na toj skali udaljen više od kilometar i po. Nalazi se na drugom kraju grada. Ta ogromna razdaljina stvara praktične i finansijske prepreke koje su trenutno nesavladive. Put do Marsa, koristeći energetski najefikasniju putanju, traje 9 meseci u jednom smeru. Ali ne možete se odmah vratiti. Morate čekati da se planete ponovo poravnaju na pravi način, što znači da povratno putovanje traje između 3 i 5 godina. Problem nije u tome što ne znamo kako da stignemo tamo – već imamo rovere na Marsu. Problem je praktičan i finansijski, sa procenjenim troškom prvog putovanja sa ljudskom posadom od oko "trilion dolara". Crna rupa je samo mesto gde gravitacija pobeđuje svetlost Crne rupe zvuče kao naučna fantastika, ali su zapravo logična posledica zakona fizike koje dobro poznajemo. Sve počinje sa konceptom "brzine bega" (escape velocity). Da biste napustili Zemlju i nikada se ne vratili, morate dostići brzinu od oko 11 kilometara u sekundi. Izreka "što poleti, mora i da padne" važi samo ako se ne krećete dovoljno brzo. Sada zamislite da povećavate masu nekog objekta. Što je objekat masivniji, to je njegova gravitacija jača, i potrebna je veća brzina bega da biste ga napustili. Ako nastavite da sabijate masu u sve manji prostor, brzina bega će rasti i rasti. Crna rupa nastaje u trenutku kada je masa toliko koncentrisana da brzina bega premaši brzinu svetlosti. A pošto je svetlost najbrža stvar u univerzumu, ako ona ne može da pobegne, ne može ni bilo šta drugo. Iako ih ne možemo direktno videti, znamo da postoje na dva načina. Prvo, njihova ogromna masa iskrivljuje prostor-vreme oko sebe, savijajući svetlost galaksija koje se nalaze iza njih, što možemo da detektujemo. Drugo, u sistemima sa dve zvezde, ako jedna postane crna rupa, ona privlači materijal sa svog pratioca. Taj materijal se, dok pada ka crnoj rupi, usijava do ekstremnih temperatura i emituje X-zrake, koje naši teleskopi mogu da vide. Vaša čula su pogrešan alat za razumevanje univerzuma Najveći napredak u nauci nije se desio kada smo bolje gledali ili pažljivije slušali, već kada smo shvatili da su naša čula fundamentalno ograničena i nepouzdana za razumevanje stvarnosti. Pravi skok je nastao kada smo počeli da koristimo instrumente – teleskope, mikroskope, detektore radijacije – koji prevazilaze ograničenja naših pet čula. Ova ideja je ključna za moderno poimanje sveta. Nema ničeg varljivijeg od ubeđenja da stvarnost možete spoznati samo putem svojih pet čula... Ipak, ne bih rekao da su čula 'varljiva', već prosto – podložna greškama. Ovaj princip objašnjava kako možemo znati za postojanje crnih rupa, a da ih nikada nismo "videli" svojim očima. Takođe objašnjava zašto naša intuitivna percepcija kosmičkih razdaljina (tačka 3) potpuno propada kada se suoči sa stvarnim merenjima. Univerzum ne mari za našu intuiciju; on funkcioniše po zakonima koje možemo otkriti samo proširivanjem naših čula kroz tehnologiju. Zaključak: Hladna stvarnost kosmosa Naši snovi o svemiru su topli, inspirativni i humani. Stvarnost je, međutim, vođena hladnim, neumoljivim pravilima fizike i, kada je reč o ljudskom delovanju, jednako hladnom logikom geopolitike i ekonomije. Shvatanje da smo na Mesec otišli da bismo pobedili u Hladnom ratu, a ne zato što smo gledali u zvezde, može delovati razočaravajuće. Ipak, to je na svoj način fascinantnije od naučnofantastičnih priča koje sami sebi pričamo. To nas ostavlja sa jednim dubokim pitanjem. Ako nas rivalstvo tera ka zvezdama, šta bi bilo potrebno da nas tamo odvede jedinstvo? |