Koliko je ljeta prošlo? Teško mi je zbrajati. Uvijek mi je to bio važan dan, teta Vava vodila bi me u samoposlugu, s desne strane, najudaljeniji kut od blagajne, zaključan stakleni ormarić. „Gospođo Katzler, trebam Vam otključati?“ Prodavač u kuti vadio je bijele bočice s crvenim čepom kao da su bile skriveno blago dostupno nekolicini, alkemija koja pretvara sve u zlato. Krenuli smo kući, teta Rozika bi odobravala i učila me: „ovo je najfiniji, Essenz. Essigessenz.“ Čep se otvara suprotno od svih drugih boca da upozori da je unutra nešto opasno, između je bio bijeli čep. Kad bi se otvorio, iz njega bi izletjelo tisuću budućih salata i kiselih paprika. Vava i Rozika mogle su si priuštiti najfiniji domaći ocat, često bi dobivala na poklon jabučni i vinski, a ona bi ih samo poklanjala dalje. Voljela je baš tu koncentriranu octenu kiselinu, 80%, lišenu drugih primjesa, drugih okusa, čist okus pročišćenog kemijskog spoja. Mala količina, par čepova, Essigessenza u staklenoj boci, teta Rozika natočila bi vode i ocat je bio spreman za salatu. Sancta simplicitas, potpuni minimalizam.
Danas bi ih kamenovali da to napišu na Facebooku i organizirali AntiKatzler grupu, vrijeme je kad ljudi vrijeđaju i prijete za svoje ideje zdravog. Ja sam dobio prvu kemijsku lekciju, jedva da sam bio visok kao stol. Teta mi je prenijela ljubav prema biljkama, ali mi je prenijela i ljubav prema kemiji. Pokazala mi je nitrite, rekla je, ma danas su ti kobasice ružičaste zbog toga, a ne crvene paprike, naučio sam soda bikarbonu, limunsku kiselinu, modru galicu u kiselim krastavcima; ali sve je počelo Essigessenzom. Gledao bih u životnoj praksi drugačiji indeks loma dok se otapa u vodi. Vava i Rozika još su pripadale generaciji koja je bila zahvalna kemiji. Danas se sve podrazumijeva. Bilo je i grešaka, kad je Vava zabunom teti Dragici natočila 96% etanol umjesto rakije, pa je sirota Dragica rekla: „joj Gospa, pa nekak je jaka ova rakija, suši“, s obaveznim naglaskom na zadnji slog riječi „suši“. Naučila me Vava plemenitim plinovima neonskih lampi i volframu u žaruljama, pokazala mi je kako se pale sumporne trake da se dezinficiraju prostori i bačve. Ispod bršljana čuvala je komad granate iz prvog svjetskog rata, potpuno hrđave, učila me toku elemenata.
Kasnije sam banalizirao octenu kiselinu. Tek mi je fakultet malo odškrinuo vrata. Octena kiselina osnova je svega. Testosteron i estrogen nastaju iz octene kiseline, seks postoji zbog salate. Otvaram oči zahvaljujući kortizolu koji nastaje iz octene kiseline. Maslinovo ulje nastaje iz octene kiseline, baš kao i miris eteričnog ulja geranija i vitamin E sjemenki suncokreta. Ono što me fakultet nije naučio, to je ući u povijest i izdignuti se iznad kaosa kemijskih spojeva Zemlje, uprijeti prstom u zajedničku točku.
Ernst Haeckel bi je njemački znanstvenik čudnovatog nasljeđa. S jedne strane, bio je talentirani biolog koji je prvi razmišljao o juhi koju su kuhali najstariji mikroorganizmi na Zemlji. Nazvao ju je Bildungs-Flüssigkeit i dobro je pretpostavio da su u njoj bitni karbonatna kiselina i amonijak, izvori ugljika i dušika. S druge strane, ostavio nam je u nasljeđe rasističko-rasnu teoriju koja je kasnije inspirirala i nacistički pokret. Kako su bakterije uspjele živjeti u Bildungs-Flüssigkeit? Do tada to nije bilo dokazano. Patogene bakterije koje žive na čovjeku obično bi rasle na podlogama koje sadrže prilično organski supstrat, od ekstrakta kvasaca do kuhanog mesa. Čovjek je potpuno razmažen i u prehrani uglavnom tražimo organske delicije, od salate do kiflica. Postoje li bakterije koje mogu živjeti od juhe anorganskih elemenata? Nizozemac Klaas Wieringa 1938. godine uspio je izolirati Clostridium aceticum koji je mogao iz vodika i ugljičnog dioksida stvoriti Essigessenz, octenu kiselinu. Na užas znanstvenika, njegov soj je nestao sve dok ga slučajno nisu našli 40 godina kasnije, no otkriveni su drugi koji jedu tu anorgansku „juhicu“ i iz njih spravljaju octenu kiselinu koja je temelj njihovog života.
Octena kiselina sastoji se od dva ugljikova atoma. Američki znanstvenici Harland Wood i Marton Utter odlučili su ranih pedesetih proučiti taj proces i radioaktivnim obilježavanjem dokazali kako oba atoma nastaju iz ugljičnog dioksida. No, koji su to faktori bili neophodni? Profesor Lars Ljungdah bio je pasionirani istraživač mikroorganizama anorganskih juha i njegov tim je proučavao mehanizme kojim bakterije iz anorganske juhice vodika i ugljičnog dioksida kuhaju octenu kiselinu. Trud više grupa istraživača trajao je desetljećima. U Bildungs-Flüssigkeit kuhinji trebalo je puno sastojaka. Volfram iz žarulja tete Vave, nikal, selen, željezo i sumpor. Osim njih, potrebni su korinoidi koji su derivati vitamina B12 te folat (vitamin B9). Povijest tih vitamina i minerala u biokemiji započela je toliko davno, da je i fotosinteza tek mlada djevojka u odnosu na njih. Vodik omogućuje da se ugljični dioksid transformira iz nežive u živu molekulu. Stvaranje octene kiseline, gradivnog materijala bezbroj drugih, većih molekula potrebnih za život, naučio nas je da preispitamo Haeckelov rasizam na više razina. Fokusirani na kruške, kukuruz i sebe, zaslijepljeni smo važnošću fotosinteze, reakcija života na svjetlu. Ne vidjeti drugi biokemijski proces koji je potpuno neovisan od svjetla, koji se zbiva u dubinama oceana, Zemljinoj kori, geotermalnim izvorima, ali i u našim crijevima, čisti je biokemijski rasizam.
Stoga, dobrodošao Wood-Ljungdahlov ciklus sinteze octene kiseline, stariji od fotosinteze. Bez njega ničeg ne bi bilo. Dok je u isto vrijeme Melvin Calvin proučavao proces na svjetlu, fotosintezu, znanstvenici koji su proučavali Wood-Ljungdahlov ciklus proučavali su reakcije koje se zbivaju u dubokoj tami. Možda ga zato izbjegavamo, to je u ljudskoj prirodi; suočeni smo s vlastitom tamom svaki dan, a stalno bježimo u svjetlost. Bez tame, ne bi bilo maslinovog ulja, krastavaca i nas. Šume, delfini, plavo more i ljudi su samo tanka opna, ispod naših nogu u Zemljinoj kori je najveća masa života koja živi u tami.
Katkad i danas pobjegnem u Vavino dvorište, ispod bršljana hrđava željezna granata, sumpor za sumporenje bačvi, volframova žarulja i kobaltno posuđe kobalta vitamina B12. Uzmem molekulu vodika i ugljičnog dioksida pa završim u ranim osamdesetima u trgovini pored zaključane police gdje se u bijeloj bočici s crvenim čepom obrnutog navoja skriva Essigessenz.
Naučio sam ne bježati od tame.
Za dodatno učenje:
Front Microbiol. 2020; 11: 817.
Biochim Biophys Acta. 2008 Dec; 1784(12): 1873–1898.
