×

Obaveštenje

Lack of access rights - File 'http:/static.astronomija.co.rs/nauke/istorija/biografije/gagarin/gagarin2.jpg'
Lack of access rights - File 'http:/static.astronomija.co.rs/nauke/istorija/biografije/gagarin/gagarinjurij.jpg'
Lack of access rights - File 'http:/static.astronomija.co.rs/nauke/istorija/biografije/gagarin/vostok.jpg'

Astronautika: istorija


POVODOM DANA KOSMONAUTIKE 12. aprila 1961. godine u kosmos se vinuo prvi kosmonaut planete, Jurij Gagarin. Kako su za taj let saznali njegov brat, majka i otac. O tome je u svojoj knjizi “Moj brat Jurij” pisao Valentin Gagarin, brat prvog kosmonauta. Tekst je na srpskom jeziku objavljen 70-ih godina u prevodu Rajka Doškovića, dopisnika, urednika i prevodioca RIA "Novosti".

U KOSMOSU

JURIJ GAGARIN

Sreda, 12. april 1961. godine. Za nas, najbliže Jurine rođake, dan je počinjao kao isvi drugi, obični radni dan u godini. I, naravno, ubrzo bi iščezlo svako sećanje na taj dan, kao što, uostalom, iščezavaju sećanja na sve druge ni po čemu zanimljive, da u kosmos nije poleteo “Vostok”. A o tome da njime pilotira kosmonaut Jurij Aleksejevicc Gagarin, saznali smo na različite načine. I zato bih detaljnije ispričao kako smo mi, bliža Jurina rodbina, primili vest o njegovom letu u kosmos. Evo kako sam ja to doživeo.

Strelice na časovniku pokazivale su pet časova izjutra. Ustao sam, skuvao čaj, umio se, obukao i doručkovao. Razmišljao sam kako me je zadesila nevolja, da veća ne može biti. Auto-gazdinstvo, u kome sam radio, pripremalo je vozila za izlazak u njive, koje je trebalo zasejati. I ja sam, takođe, trebao poći sa drugim vozačima, raspored sam dobio, nalog je napisan, a iznenada mi se razbolela supruga. Morao sam na posao, ali me morila briga kako da ostavim bolesnu ženu. Nakon doručka izašao sam na ulicu. Tu sam sreo oca. - Kuda ti tako rano? – upitao sam ga. - Brige me pritisnule, sine, a idem u Klušino, tamo gradimo novi klub - Daleko je, zar ćes peške? - Dogegaću se, nekako. Popušili smo po cigaretu, poželeli jedan drugom uspeh i rastali se. Još je bilo mračno, mraz je štipkao za obraze, ali nije bilo magle ni vetra. Mislio sam, biće lep dan.

U gazdinstvo sam stigao pre ostalih vozača i tehničara. Počeo je radni dan. Vreme je na poslu brzo prolazilo, postajalo je sve toplije. Počelo je i prigrevati. Nakon izvesnog vremena odlučio sam da skoknem do kuće i obiđem bolesnu suprugu. Na vratima gazdinstva sreo sam upravnika: “Valentine, čujem da ti je žena bolesna. Idi kući, naći ćemo ti zamenu. Samo… “U tome i jeste problem, - prekinuo sam ga ja – gde sada da nađemo vozača? “Smislićemo nešto, - kazao je on. Stigao sam kući, obišao suprugu, kojoj se stanje poboljšalo i ja sam odlučio da se vratim na posao. I upravo dok sam se udaljavao od kuće u pravcu gazdinstva, začuo sam dozivanje. Očajno mašući rukama prema meni je trčala moja najmlađa kći Valjuška i nešto vikala što nisam razumeo. Stao sam. “Šta se desilo? – upitao sam. “Tata, odmah se vraćaj kući, mama plače. “Kako plače, pa sad sam bio kod nje, rekla je da je dobro? Večito sa tim ženama nekakve petljavine. Nije joj valjda žao što idem na posao?

Sav zadihan, utrčao sam u kuću. I stvarno, supruga je sedela pored radija i plakala. Suze k’o iz kabla! “Šta nas je još zadesilo, - upitao sam zbunjen. Supruga je kroz plač odgovorila: “Jura…Slušaj… Naš Jura je u kosmosu. “Šta trabunjaš? – uzviknuo sam, Pojačao sam radio. Svi smo već navikli na Levitanov glas, odlično poznajemo njegovu dikciju. Levitan je takođe bio uzbuđen. Ali iz mnoštva njegovih reči u mojim mislima odzvanjale su samo neke od njih: pilot…Jurij Gagarin. Noge su mi se odsekle. Stropoštao sam se na stolicu. Saslušali smo do kraja saopštenje na radiju. “A znaju li mama i Zoja? – upitao sam. “Znaju, rekla sam im da uključe radio. Kad je mama čula, onesvestila se. Jedva se povratila. Hajdemo do njih.

Mama

Radio je kod mame bio uključen “do daske”. Mama i Zoja su sedele priljubljene jedna uz drugu i plakale. Pridružila im se i Maša, a i mene je nešto stezalo u grlu. “Šta on to učini, Valja? – ponavljala je mama kao da govori od đaku koji je nešto zabrljao u školi. “Šta učini?” “Smiri se, mama, smiri se, umirivao sam je, dok joj je Zoja svaki čas prinosila čašu ustima da guče kap vode. “Eto o kakvom je on putu govoriuo kada je bio ovde. A ja, stara, i ne razumna, ispade da sam ga i ludim proglasila… “ Mama, smiri se već jednom, dosta je… Ona je pljesnula rukama i zavikala: “Bože, a kako će sve ovo preživeti Valentina (supruga Jurija Gagarina), ona je sama tamo sa dečicom… “Naći će se neko pored nje, - tešili smo je mi. “Ne…ne… sad ću ja…sad idem u Moskvu… Do polaska voza za Moskvu ostalo je tek dvadesetak minuta, a od kuće do stanice ima vise od tri kilometra. Neće stići do stanice na vreme, ali je nismo mogli odvratiti od nakane. Morao sam naći automobil da je prebacim do stanice. Trknuo sam u gazdinstvo. A tamo, nikom da se obratiš. I šoferi, i inženjeri pa i sam upravnik, sjatili se oko radija i ne slušaju nikog sem Levitana. “Auto mi treba, hitno, - viknuo sam na uho upravniku. On me čak nije ni prepoznao. Utrčao sam u garažu, seo za volan prvog automobila i krenuo. Kako sam vozio, ni sam ne znam. Tek, zakasnio sam. Mama je i ne sačekavsi me, krenula peške put stanice. Stigao sam je na po puta. Trčala je, spotičući se.

Stigli smo do stanice i potrčali do kase. Voz za Moskvu već je kretao iz stanice. Mama je zgrabila kartu i potrčala prema vagonima koji su već milili po šinama. Kasirka je potrčala za njom: “Građanko, - vikala je – kusur ste zaboravili. Karta košta 2,90 rubalja. Kasirki je prišla neka žena i nešto joj sapnula, verovatno je poznavala mamu. Ova je odmah otrčala do dispečera i ubrzo je voz stao. Kondukteri su pomogli mami da se smesti u vagon. A i tamo je radio bio uključen. Mama je slušala saopštenje i opet u plač. Putnici su se uskomešali: ko je uvredio staricu? I opet se našao neko ko je mamu poznavao: “To je Ana Timofejevna Gagarin, majka kosmonauta”.

Otac

Rano tog jutra, zadenuvši svoje kožne rukavice za pojas i prebacivši sekiru preko ramena, otac je krenuo u Klušino. Daleko je to, oko četrnaest vrsta. Za starinu, sa bolesnom nogom, preveliki napor. A još i preko reke treba preći – ona je nabujala posle nedavnih kiša. Išao je otac, ne štedeći sebe. I Aškovo je ostalo iza, i Fomičino. Prilikom izlaska iz sela doviknuo mu je jedan poznanik: “Gde ćeš tako rano, Alekseje Ivanoviču? “Idem u Klušino, klub sovhozu gradimo. A šta ima novo kod vas u rejonu, - upitao je. “Pa, kako da kažem, ima ponešto. Eto, upravo se vratila moja “baba” od suseda i veli da su čoveka u kosmos poslali. Čuli su, vele, na radiju. I po svemu sudeći, u kosmos je poleteo tvoj sin, Alekseje Ivanoviću. “Šta sve ta svetina neće nabrbljati, - ravnodušno je odgovorio on. “Dobar duvan imaš. Hvala ti. Odoh sad, moramo klub da dovršimo do Prvog maja. Napravio je nekoliko koraka, a prijatelj mu je doviknuo: “I, veliš, nisu ga lansirali?” Otac je samo odmahnuo rukom i nastavio put. Kod Zatvorova je trebalo preći reku. Srećom, skeledžija je bio na mestu. “Smrznuh se, čekajući te, Ivanoviću, viknuo je skeledžija. “Jeste da sunce greje, ali je hladno”. “Ništa zato, zagrejaćemo se mi, - uzvratio je otac i iz prsluka izvadio bocu votke. “Hajde, gucni!” “Za sinčića, Alekseje Ivanoviću. Za to da se srećno spusti na Zemlju”. “O čemu ti to trabunjaš? – upitao je otac. Skeledžija se zbunio. “Šta je to sa tobom… ja mislim da si ti presrećan a ono… Samo pre nekoliko minuta – evo, ni vesla se još nisu osušila – prevezao sam ljude na drugu obalu. Oni pričaju – Gagarin Jurij Aleksejevič, major po činu, leti u kosmosu. “U kosmosu, veliš…šta je tebi, čudio se otac i nastavio: “Šta je jutros ovim ljudima, kao da su se dogovorili da se šale sa mnom, I, veliš, sin, i to još major. A moj je stariji poručnik, a do majora ima još haj, haj. A i skoro sam bio kod njega, ništa mi nije rekao. Ali dobro, ako je to Gagarin…hajde da popijemo za njega…tako, nazdravlje!”

Popili su, prezalogajili kako to uz piće i ide, oprostili se. Otac je stigao u Klušino. U kolibi, gde su živeli tesari, na vratima ga je dočekao predsednik seoskog sovjeta Vasilij Fjodoprovič Birjukov. Ne dozvolivši ocu ni da prozbori, počeo je da ga grli. “Šta si navalio da me cmokaš, kao devojku, šta ti je? – upitao je otac. “Već sedmi put dolazim ovde, a tebe nema. Fjodorenko svaki čas zvoni i traži da te nađemo. Hajde, brže. “Kamo, bre? “Šenuo si pod stare dane, Alekseje Ivanoviču, ili se praviš blesav? Sin ti je u kosmos leteo i vratio se. Fjodorenko mi preti da će mi glavu otkinuti ako te ne pronađem, a ti pitaš: kamo, bre? Pa u rejon, naravno! Sad je već nastupilo vreme da se i otac izbezumi. “Si..ii..n veliš. Govoriš li istinu…? “Pogledajte ga, ljudi moji, - uzviknuo je Birjukov. “Sin, znači, Jurka, Jurka znači… Tesari, koji su ih opkolili u vreme tog nepovezanog razgovora, počeli su čestitati svom brigadiru. I pružili mu čašicu. “Ne, hvala – odgovorio je otac. “Ionako sam pijan. Kao da me neko maljem tresnuo po glavi”.

Do Zatvorova otac je jahao na konju, potom je do Aškova putovao na traktoru, a tu ga je sačekao “Gaz”. Kada je otac stigao do Lenjingradske ulice, tu je već vrvelo kao u kotlu. Bezbroj automobila, ljudi…Ugledavši ga, počeli su skandirati: “Ura, za Alekseja Ivanoviča!” “Ura za oca kosmonauta!” “Ura, Za kosmonauta Jurija Gagarina!”.

****

U jedanaest časova uveče stigao je telegram iz vlade Saveza Sovjetskih Socijalistickih Republika: “Roditelji i rodbina kosmonauta neka se spreme za put. Automobili su upućeni da ih prevezu”. Automobili su stigli tačno u ponoć i, bez obzira što su ljude koji su u njima stigli, nagovarali ljude i novinare okupljene u roditeljskoj kući da se raziđu, oni su to učinili tek u tri časa izjutra. U 5 časova izjutra, 13. aprila, roditelji i rodbina Jurija Gagarina krenuli su u Moskvu. Uz put im je jedan oficir ispričao, da je Moskva tog 12. aprila likovala ceo dan. Gomile ljudi stihijno su se sakupljale na ulicama i kretale u pravcu Crvenog trga, noseći parole: “Ura! Mi smo prvi! Kosmos je naš! Pozdrav Gagarinu!”. U Moskvu smo stigli oko 9 časova izjutra i smestili se u hotel u kome se već nalazila Valentina, supruga Gagrina, sa Jurijevom mamom. Do susreta sa Jurom na aerodromu Vnukovo, ostalo je nešto manje od 24 časa.


 

GAGARINOV SMEŠAK, KOJI JE OZARIO ČITAV SVET

I danas, 45. godine posle prvog leta čoveka u kosmos u kosmičkom brodu “Vostok”, svetlost svima dobro znanog smeška Jurija Gagarina i dalje greje žitelje planete Zemlje, kao da podseća da je u prostorima Vaseljene naša plava planeta tek jedno zrnce, koje treba čuvati kao neprocenjivi dar prirode. Može se učiniti da je o letu Jurija Gagarina u kosmos napisano sve što se moglo napisati. Svega 108 minuta, provedenih u kosmičkom prostoru, po današnjim merilima prava je sitnica. Međutim, za mnoge pojedinosti čak i ovog hrestomatičnog starta saznajemo tek danas, više od četiri decenije kasnije. Sovjetska kosmonautika nesumnjivo je ostavrila fantastične rezultate. Samo šesnaest godina po okončanju najkrvavijeg svetskog rata, koji je progrmeo preko čitave zemlje, stvorene su tehnologije koje su omogućile čovekov let ka zvezdama. Međutim, gusta zavesa višegodišnje tajnovitosti nije omogućavala da se pokaže, koja je cena za tu “pobedu u kosmosu” i zaista plaćena. Iz nekih razloga smatralo se da je “put u orbitu” jedne zemlje posut samo ružama. Jer, različite neugodne situacije i havarije koje su pratile tu pobedu uvek su nosile oznaku “strogo pov.” Let na složenoj kosmičkoj tehnici, naročito prvih godina, nije mogao proteći bez problema. Međutim, neustrašivost kosmonauta, koji su startovali u brodovima a da pri tom nisu imali ni najneophodnija sredstva za spasavanje, stvarala je utisak da let nije praćen bilo kakvim poteškoćama. A njih je bilo na pretek. Kako se sada ispostavilo, postojali su i tragični trenuci u letu Jurija Gagarina, kada se on vec spremao da se zauvek oprosti od prijatelja koji su ga čekali na Zemlji. Start rakete-nosača protekao je uspešno.

12. aprila 1961. godine u 9 časova 07 minuta po moskovskom vremenu prvi put u svetu sa poligona Tura-Tam (kasnije poznatog kao kosmodom Bajkonur) izveden je u orbitu oko Zemlje kosmički brod-satelit “Vostok”, kojim je pilotirao Jurij Gagarin. Doduše, kazati da je “pilotirao” nije najtačnije, jer su svi sistemi kosmičkog broda funkcionisali automatski. Glavni konstruktor Sergej Koroljov je smatrao, da čovek ne treba da se meša u rad motora, u sistem orijentacije i ostalu mehaniku. Sa velikim trudom kolegama je pošlo za rukom da ubede Koroljova da u “Vostoku” predvidi i mogućnost prelaska sa automatskog na ručni režim pilotiranja. Gagarin u početku nije imao nikakvih pretenzija u pogledu funkcionisanja aparature. Kosmonaut je održavao radio vezu za centrom za upravljanje letom, pratio svetlosnu signalizaciju na instrument-tabli, kontrolisao odvajanje rakete-nosača od kosmičkog broda. “Vostok” je izašao u zadatu orbitu i ušao u bestežinsko stanje. Gagarin je probao da u tom stanju konzumira hranu i pije vodu. U 10 časova 25 minuta, 108 minuta nakon izlaska u orbitu, trebalo je da započne najsloženija etapa – prizemljenje. Gagarin je maksimalno pažljivo pratio uređaje koji su očitavali pritisak kočionog motornog uređaja. I taj pritisak počeo je naglo da pada. Aparat za spuštanje “Vostoka” počeo je da se lagano trese, sa vanjske strane dopirala je buka, koja se povećavala zajedno sa opterećenjem. Nakon uključivanja kočionog motornog uređaja trebalo je da usledi odvajanje aparata za spuštanje od otseka sa uređajima. Međutim, to se nije dogodilo! Brod se zavrteo kao čigra. Brzina okretanja – oko 30 stepeni u sekundi. Došlo je do, kako je kasnije izjavio državnoj komisiji Jurij Aleksejevič Gagarin do tumbanja – glava-noge, glava-noge sa veoma velikom brzinom rotiranja, tako da u takvoj situaciji jednostavno nije bilo šanse da se kosmonaut srećno katapultira. (Naime, u kosmičkim brodovima tipa “Vostok” kosmonauti se nisu prizemljavali unutar broda, već su se katapultuirali u specijalnom sedištu iznad kojeg se širio padobran).

Uzgred rečerno, i tu činjenicu u Sovjetskom Savezu su dugo krili. Smatralo se zbog nečega da ako se kosmonaut prizemlji posebno od svog broda, onda je takav let manje vredan. Tek sa desetak minuta zakašnjenja došlo je ipak do odvajanja. Aparat za spuštanje prestao je da se vrti i usmerio se put Zemlje. Međutim, Gagarin se suočio sa novom nevoljom. Iza iluminatora je dopirala buka, aparat se tresao, a otvori su bili “zatvoreni” plamenom. Požar! A za pilota nema ničeg strašnijeg nego vatra na letelici. Gagarin je, kao i svi kosmonauti prve garniture došao iz lovačke avijacije. - Gorim! – mislio je kosmonaut. Međutim, na taj plamen, koji je izazvan trenjem korpusa letelice o atmosferu za vreme spuptanje, svi su navikli. Ali za vreme prvog leta sve je bilo novo i činilo se da je taj plamen - opasnost.

Kada je brzina aparata amortizovana, na visini od oko 4 kilometra, otvorio se padobran. Nešto ranije, otprilike na visini od 7 hiljada metara, otvorio se luk i kosmonaut se katapultirao zajedno sa sedištem. Jurij Gagarin se spustio na Zemlju u 10 časova 55 minuta po moskovskom vremenu, nedaleko od sela Smelovka u Ternovskom rejonu Saratovske oblasti.

Posle ovog leta Juriju Gagarinu dugo nisu dopustali da se diže u vazduh. U suštini, njega su učinili “civilnim” agitatorom, čiji je zadatak bio da zaseda u prezidijumima i drži govore. Međutim, Gagarin je bio u duši čovek od akcije. On je želeo da leti i oficijelno je vršio funkciju zamenika načelnika Centra za pripremu kosmonauta za letački rad. S teškom mukom pošlo mu je za rukom da ga uvrste u posadu koja će leteti. Godine 1967. uspeo je da ga odrede za dublera Vladimira Komarova, kosmonauta kome je povereno isprobavanje novog broda “Sojuz”. Taj let okončao se tragedijom, pošto se za vreme ateriranja nije otvorio padobran. Aparat za spuštanje je velikom brzinom “zaronio” u zemlju i zapalio se. Vladimir Komarov je pognuo, a jedanaest meseci kasnije nestalo je i Jurija Gagarina. Tragedija, koja se desila njegovom drugu, nije pokolebala Gagarina da napusti letove u nebo. On je nastavio sa treninzima. Čak je insistirao na tome da kao pilot-lovac mora da vaspostavi svoje letačke navike. 27. marta 1968. godine na skolskom avionu UTI MiG-15 sa iskusnim instruktorom Vladimirom Serjoginom, Jurij Gagarin se vinuo u vazduh. U 10.30 veza sa avionom je prekinuta. MiG je pronadjen u zemlji, sa poginulim pilotima.

Zagonetna smrt!

I danas, toliko godina nakon tragedije, naučnici i vazduhoplovci ne mogu da se slože u mišljenju šta je bilo uzrok tragedije. Jedni smatraju da je letelica uletela u snažnu oluju, koja ju je kao igračku jednostavno “nokautirala”. Drugi kosmonaut na planeti German Titov, koji se nalazio u sastavu komisije koja se bavila istragom uzroka katastrofe, imao je svoje mišljenje: letelica u kojoj se nalazio Gagarin sudarila se u vazduhu sa nekakvim objektom. Možda je u pitanju bila meteoroloska sonda? Udarac je usledio u staklenu kabinu i doslo je do dehermetizacije. Piloti su izgubili svest i neupravljajući avion se zario u zemlju.

Postoje i druge verzije. Kako stručnjaci smatraju, sa stoprocentnom sigurnošću niko ne može tvrditi kako su poginuli Gagarin i Serjogin. Od tada je profesija kosmonauta postala kudikamo bezbednija. Bez obzira na to što je posle 1971. godine, kada je za vreme spuštanja broda “Sojuz-11” došlo do dehermetizacije aparata za spuštanje i posada, koju su činili Georgij Dobrovoljski, Vladislav Volkov i Viktor Pačajev poginula, od tada više u Sovjetskom Savezu kosmonauti nisu ginuli za vreme leta. U SAD se tragedija dogodila 1986. godine, kada je za vreme starta eksplodirao šatl “Čelendžer”, kada je poginulo šest članova posade. Tadašnje tamikčenje u kosmosu između SSR i SAD danas je poprimilo karakter tesne saradnje između Rusije i SAD. Od 1994. godine šestorica američkih astronauta radila su na ruskoj orbitalnoj stanici “Mir”, koja je kasnije potopljena. A od 1998. godine Rusija i Amerika – dve vodeće države - stvaraju zajedničku Međunarodnu kosmičku stanicu, koja će do 2005. godine biti kompletirana. Na orbiti će se naći naučno-istraživački kompleks ukupne težine preko 400 tona. U svetu je već preko 400 ljudi boravilo u kosmosu. U novom veku, kako smatraju stručnjaci, letovi u bezvazdušni prostor biće dostupni svima, kao i odlazak na odmor na Kanarska ostrva, Havaje ili Balere. Jedino će karta za takvo putovanje biti skuplja. Staza ka zvezdama koju je trasirao Jurij Gagarin danas je postala veoma široka.


 

KOSMONAUT GAGARIN: ČOVEK KOJI JE UMEO DA TRPI UDARCE

Otkrivamo posle 45 godina: moglo se dogoditi da prvi kosmonaut na planeti Jurij Gagarin ne postane čak ni pilot, a kamoli kosmonaut. Uskoro će se navršiti 45 godine od epohalnog leta Jurija Gagarina u kosmos. I nakon toliko godina, mi danas otkrivamo do sada nepoznate stranice iz istorije njegovog života. Sasvim nedavno saznali smo, na primer, da se moglo dogoditi da Jurij Gagarin ne postane čak ni pilot, a kamoli kosmonaut. Stvar je u tome što njemu dugo nije polazilo za rukom da položi takozvani kontrolni let. Apsolvent Vazduhoplovnog učilista morao je da u dvosedu-lovcu, u kome je u drugoj kabini sedeo ispitivač, pilot-instruktor, pokaže svoje umeće i veštinu kako bi stekao pravo da samostalno leti u reaktivnom avionu - jednosedu. Aerodrom se nalazio u sovhozu “Karavanij” kod Orenburga. Letovi su izvođeni na lovcima iz puka borbene obuke, koji je bio pridodat Čkalovskom vazduhoplovnom učilistu, koje je pohađao Gagarnin. Prvi, drugi, treći, četvrti let. Došao je red i na narednika Jurija Gagarina. Paljenje motora, izrulavanje, poletanje, vežba u zoni, usmeravanje na sletanje. I…pre nego što će dodirnuti zemlju, avion je odjednom na sletanje krenuo čeonim delom letelice, pa je instruktor morao da “spasava stvar” i preuzme komande u svoje ruke. Dve nedelje kasnije ponovila se ista situacija. Kako se seća tadašnji komandant puka, danas pukovnik u penziji Ivan Polškov, avijacija nije ta oblast u kojoj polaznika može spasiti prosečna ocena iz svih predmeta. Dvojka po svakom od parametara ima pravo veta. Bilo da se radi o teorijskoj obuci, zdravstvenom stanju, utreniranosti, osobenostima vestibularnog aparata ili svaki drugi negativni detalj u tehnici pilotiranja. Kada su sumirani rezultati kontrolnih letova, odluka je bila kategorična: polaznici, koji nisu u poptunosti izvršili letački zadatak, otpuštaju se iz učilista. Sem Gagarina, postojala su još trojica takvih. Izvesno vreme kasnije pukovnik Polškov je stigao u letački terenski logor, u kome su budući vojni piloti obavljali poslednju praksu pre završetka učilišta. Vreme je bilo kišovito. Kiša je sve – i pilote instruktore, i polaznike, i tehničare, oterala u kasarne. I samo je na sportskom terenu na trenažeru ostao jedan jedini polaznik. Prišavši bliže, komandant puka je prepoznao polaznika. Bio je to Jurij Gagarin. Pozvavši u štab instruktora, Polškov je upitao: “Gde su dokumenta za otpuštanje narednika Gagarina?” “Još nisu spremna, ne mogu da odlučim, radi se o tome što polaznik veoma pati”, odgovorio je ovaj. “Šta znači – pati? – nastavio je komandant puka. “Plače, šta li?” “Može se tako reći. Kaže da bez neba ne može, da mu život nije život”

Nekvalitetno ateriranje može se dogoditi iz dva razloga. Prvi, zbog toga što pilot nema osećaj zemlje, tojest, osećaj koji stvara preciznu sliku visine do plus-minus deset centimetara. Taj se osećaj ne može zameniti nikakvim uređajem. I drugo, nepravilni ugao gledanja. Kod ljudi nižeg rasta taj ugao se razlikuje od proračunatog i zato može da prevari pilota. Odlučeno je da se još jednom okuša sudbina i letačko umeće Jurija Gagarina. Ispod sedišta je postavljen specijalni podmetač, kako bi se pilotu povećao pregled vidika iz kabine. Iz trešeg pokušaja Gagarin je obavio let manje-više uspešno – odstupanje pri spuštanju je postojalo, ali u granicama dozvoljenog. I do samog okončanja učilista Gagarin je “odrađivao” samo ateriranje.

Gagarinu su tada pomogli unutrašnja smirenost, umeće da podnosi udarce. Komandiri su uvideli da će se taj momak do kraja boriti za pravo da leti na lovcima, skupivši u pesnicu svu svoju snagu. Trebalo mu je dati šansu. I dali su mu je. Nisu pogrešili… Još na drugoj godini školovanja Gagarin je postavljen za komandira voda. To je teška i malo prijatna obaveza – komandovati svojim vršnjacima da se pridržavaju unutrašnjeg reda, od ustajanja, fiskulture, uređenja prostorija, posećivanja vežbi. Gagarin je tu obavezu shvatio ozbiljno i uvek je dosledno sprovodio, ne praveći izuzetak ni za sebe, ni za druge. Nije se svima sviđalo sve ono što je on tražio od vršnjaka. Naročito su mnogi mrzeli jutarnju fiskulturu. Zato su često znali da mu odbruse: “more, mani me, inače ćes loše proći”. Gagarinov odgovor je bio kategoričan: “Red u kasarni će poštovati svi”. Pretnje su se ponavljale, a i ostvarile: Gagarin je bio pretučen tako, da je izgubio svest i nekoliko dana proveo u bolnici. Huligane su osudili. Zasedanje suda održano je mesec dana kasnije. Do tog vremena Gagarin je ozdravio i kao i do tada obavljao dužnost mlađeg komandira. Tu gagarinsku odliku – besprekorne disciplinovanosti u službi i apsolutne zahtevnosti uvek su apostrofirali njegove kolege iz učilista i kasnijeg službovanja na Severu. Uparvo su te kvalitete naglašavale i kolege iz odreda kosmonauta…. Prilikom pripremanja prvog čovekovog leta u kosmos tvorci kosmičke tehnike bili su sasvim sigurni u njenu pouzdanost. Glavno pitanje bilo je – može li čovekova psiha prevladati uticaj faktora kosmičkog leta i, pre svega, boravak u bestežinskom stanju.

Opasnost od psihičke traume bila je toliko realna da su konstruktore zamolili da porazmisle o specijalnoj “zaštiti” crvenog dugmeta za havarijsko spuštanje sa orbite. Nije isključivano da će kosmonaute u bestežinskom stanju zahvatiti nemotivisana panika i da će oni u takvom stanju pritisnuti dugme “spuštanje”. I konstruktori su predložili ne samo da se zatvori dugme specijalnim poklopcem, nego i da se postavi “logički katanac” – dva reda dugmića koje je trebalo pritiskati određenim redosledom, kako bi se poklopac otvorio. Kosmonaut je to mogao obaviti samo ako je zdravog uma, apsolutno miran i ako u potpunosti kontroliše svoje postupke. U noći uoči starta, 12. aprila, na kosmodromu niko nije spavao, sem Jurija Gagarina i njegovog dublera Germana Titova. Nakon ulaska Gagarina u kabinu “Vostoka” i zatvaranja luka desilo se nešto nepredviđeno – nije radio signal za kontakt, što je značilo da nisu ispravni sami kontakti, ili je došlo do krivljenja krova luka, što je kasnije moglo dovesti do dehermetizovanja kabine u letu. Za otklanjanje kvara ostalo je tek koji minut, a ne sat, kako je to prikazano u poslednjem filmu o Gagarinu koji je nedavno prikazan povodom 70-godišnjice rođenja kosmonauta. Odvrnute su gajke, skinut krov luka. Gagarin je kroz ogledalce, pričvršćeno uz skafander radi boljeg pregleda, posmatrao šta to konstruktori “majstorišu”. Da li je Gagarin bio miran? Zašto je, iako je znao da i najmanji poremećaj u hermetičnosti kabine može biti koban, pevušio u kabini “Vostoka”? On je činio sve što je od njega zavisilo da umiri one koji su radili oko luka, pomažući im da poprave kvar. A pri tom je ostao apsolutno miran. Svih 108 minuta, koliko je trajao let Jurij Gagarin je izveštavao o svojim posmatranjima, o svojim radnjama, svom samoosećanju. Kasnije je u detaljnom izveštaju kosmonaut istakao, da se psiha može kontrolisati, da se osećanje straha može amortizovati. On je lično ponudio određeni sistem treninga, koji predviđa prebacivanje pažnje u cilju oslobađanja čoveka od paničnog osećanja straha. Nakon prvog kosmičkog leta na dugme havarijskog spuštanja u kabini kosmičkog broda nikada više nisu postavljani “logički katanci”.