7. oktobar 2009.logob92
Lingvistika

U poslednjoj deceniji u Srbiji su započeti i ostvareni različiti projekti prevođenja softverskih paketa na srpski jezik. Svi oni imali su kao osnovni cilj da se i srpski jezik uključi u moderne tehnologije, ali su korisnici, čini se, ostali nezainteresovani za korišćenje prevoda ili čak imali negativan stav prema njihovoj pojavi, a posebno funkcionalnosti. Da li je srpski jezik zaista „nesposoban" da izrazi značenja koja nalazimo u različitim programima? 

Piše: Dušica Božović

softver1

Kako sebe vidimo i kako sebe izgrađujemo - o tome će puno, možda najdetaljnije, reći i jezik kojim se služimo, ali i to kako govorimo o jeziku. Pošto je toliko značajan za izvanjezičke pojave (kao što je identitet), jezik može biti podvgrnut sudovima koji nisu u najužoj vezi s njim samim. To transponovanje sudova odvija se u dva smera: jedan je kada imamo slučaj da stavove o određenom idiomu preslikamo i na njegovog govornika ili govornu zajednicu, a drugi kad stavove o govornicima prenesemo na stav o jeziku. Upravo ovim mehanizmom došlo je i do toga da su proces prevođenja, kao i upotreba prevedenog softvera u Srbiji opterećeni mnogim lingvističkim ili kvazilingvističkim ocenama, u čijoj osnovi često leže stavovi prema sasvim drugim pojavama.

Lokalizacija softvera

U vreme kada su računarske tehnologije i Internet postali planetarni fenomen, javila se potreba da se svi sadržaji koji se mogu naći na njima, ili bar što više njih, učine dostupnim što većem broju korisnika. Razlozi za to su različiti - jedan od njih svakako je potreba za širenjem tržišta. To znači da treba uključiti sve potencijalne korisnici koji bi mogli biti sprečeni u korišćenju nekog proizvoda ukoliko je program koji žele da koriste na jeziku koji nije njihov maternji jezik. 

S druge strane, globalizacija je donela i opštu težnju za očuvanjem (i jezičke) posebnosti, te i pojedinačne države i međunarodne institucije ulažu mnogo novca u različite projekte kojima bi se mala tržišta sačuvala pred naletom proizvoda velikih. Taj proces zahvatio je i našu zemlju, pa se trenutno može naći mnoštvo programa i veb servisa koji su prevedeni na srpski (npr., operativni sistem Windows, softverski paketi OpenOffice i Microsoft Office, neki Mozilini programi, kao i veći deo Googleovih servisa), a njihov broj se stalno uvećava. 

Ne može se, zapravo, govoriti samo o prevođenju programa, već o njegovoj lokalizaciji. Prema Društvu za standarde u industriji lokalizacije (Localization industry standards association - skr. LISA), lokalizacija je proces prilagođavanja proizvoda ili servisa različitim tržištima, što uključuje razna pitanja:

softver2
  • lingvistička (prevođenje jezičkog materijala),
  • fizička (prilagođavanje samog proizvoda),
  • poslovna (prilagođavanje valute, načina plaćanja),
  • kulturna (format datuma, dizajn koji odgovara kulturnim normama ciljne zajednice),
  • tehnička (inženjerska rešenja za zahteve pojedinačnih jezika).
Posao lokalizacije na srpski jezik podrazumeva najviše prevodilački posao, jer je razlika sa engleskim originalom najveća upravo u ovom pogledu, dok su ostali aspekti lokalizacije manje zahtevni ili zanemarljivi. 

Lokalizacija softvera je, inače, samo jedan od primera lokalizacije proizvoda, ali je leksemalokalizacija ušla u naš jezik upravo sa pojavom ovog njenog vida, tako da se danas često javlja u suženom značenju - „lokalizacija softvera". 

Pored toga što su mnogi od projekata lokalizacije finansirani (nekad to čini vlasnik paketa, nekad i državne institucije), na lokalizaciji volontira i mnoštvo entuzijasta, što je potvrda zainteresovanosti da se učini napredak u ovoj oblasti. Međutim, u tim timovima najviše je stručnjaka za računarstvo, a jezičkih znalaca skoro i da nema. To je verovatno jedan od razloga što je lokalizovani softver, bar prema uverenju korisnika, loše realizovan, a njegovo korišćenje se smatra suvišnim ili čak zamornim. 

Na Internet forumima i drugim sajtovima danas se često mogu sresti diskusije na ovu temu. Postoji, na primer, grupa na Googleu koja diskutuje o terminološkim rešenjima za slobodni softver, nazvana SORTA - Srpska otvorena računarska terminologija. Najzastupljenija pitanja su opravdanost prevođenja na srpski jezik, ali se javljaju i pojedinačne zamerke na leksička rešenja, izbor pisma za lokalizaciju i sl.

Stavovi prema lokalizovanom softveru i društvene ideologije?

Jelena Filipović je, govoreći o ideologijama u jeziku u svojoj knjizi Moć reči, povezala te ideologije sa društvenim zbivanjima u Srbiji: „Definisanje različitih ideoloških orijentacija [...] u toku je i u našoj zemlji. Jedna od njih često opisivana kao globalistička i internacionalistička, koja je trenutno na vlasti, te je možemo identifikovati kao društveno i politički moćnu elitu, pokušava da široj društveno-kulturnoj zajednici nametne jedan novi, globalistički i internacionalistički kulturni model." 

Ova struja je ponekad u društvu prepoznata i kao nekritički poštovalac i „uvoznik" moderne globalne kulture. Nasuprot njoj je tradicionalistička struja koja insistira na očuvanju sopstvenosti, ali na način koji se često izjednačava sa nekritičkim odbijanjem novina. Ako uzmemo u obzir da je jezik vrlo važan za definisanje identiteta, jasno je da će se ovaj ideološki sukob jasno odraziti na njemu. Ali, dodaje Jelena Filipović, „jezičke ideologije se ogledaju ne samo u onome što kažemo ili napišemo (na druge teme), već i u samim iskazima o jeziku". Stoga i ne čudi što će pojava jedne novine kao što su programi na srpskom jeziku povući za sobom i brojne komentare koji se oslanjaju na tu širu kulturnu podelu u srpskoj zajednici. 

Pogledajmo sada šta to korisnici računara izdvajaju kao prednosti i nedostatke lokalizovanog softvera.

Stavovi o prednostima lokalizacije

1. Demokratizacija jezikâ

Neki korisnici ističu da su lokalizovane verzije protivteža globalizaciji i da kroz nju srpski jezik, iako budući malim jezikom, dobija na značaju i ostvaruje svoje pravo na „pažnju". Naglašava se prednost postojanja šireg izbora. 

Sva ova mišljenja prilaze problemu pozitivno i zalažu se za lokalizaciju kao vidu ostvarenja raznolikosti koju oni koji požele mogu da upotrebe. Zbog toga bismo mogli reći da je ovo jedan od razumnih sudova o lokalizaciji.

2. Ugodan osećaj pri korišćenju softvera na maternjem jeziku

Kao prednost domaće verzije nekog programa navodi se i nesumnjivo olakšan rad sa tekstom na maternjem jeziku. Naime, govornicima je uvek potrebno manje vremena da kognitivno obrade poruku na maternjem jeziku. 

Problem u slučaju računarstva jeste to što je teško reći koji je zapravo jezik korisnicima maternji. Prvi kontakt sa engleskom verzijom, kao i njeno dugogodišnje korišćenje, čine da govornici tvrde kako im je teško da uopšte razumeju verziju na srpskom. Ipak, istraživanja pokazuju da prevodi na srpski stvaraju najviše poteškoća zbog toga što se međusobno razlikuju, a ne zato što su na srpskom. 

Možemo pretpostaviti da bi posle ujednačavanja prevoda i kraće upotrebe softvera na srpskom velikom broju korisnika bilo mnogo lakše da koriste srpsku verziju, bez obzira na stepen poznavanja engleske verzije, jer to proističe iz prirodne vezanosti svakog govornika za njegov maternji jezik i osećaju da je komunikacija najpotpunija kada se odvija na njemu.

3. Čuvanje jezika

Veliki broj korisnika vidi u lokalizaciji način da se srpski jezik „očuva". Ta pomalo maglovita potreba (jer šta za njih znači očuvanje jezika, nije sasvim jasno, verovatno potpuna leksička i strukturna konzervacija, što je samo po sebi iluzorno) ostvariće se, prema navedenom mišljenju, tako što će se zbog lokalizovanog softvera redukovati upotreba stranih reči. Takođe se navodi da se prevođenjem programa bogati jezik, jer korišćenjem engleske verzije veliki broj koncepata ostaje neimenovan u srpskom jeziku. 

Međutim, kad pogledamo prevode softvera na srpski i njihova terminološka rešenja, možemo uvideti da je upravo procesom lokalizacije samo u domenu računarske terminologije u srpski jezik ušlo na desetine, možda i stotine, novih reči, i to upravo zato što su nam one neophodne ako u tom domenu želimo da komuniciramo na srpskom. Naime, susretom dvaju tehnološki različito razvijenih kultura doći će do razmene tehnologija i to će se drastično odraziti i na jezik kulture koja prima tehnologiju. 

Nijedan jezik nema dovoljno unutrašnjih kapaciteta da generiše potpuno nove domaće reči, a da to ne bude nalik veštačkoj terminologizaciji, čiji je opstanak u govornoj zajednici vrlo sumnjiv. Osnovni mehanizmi su preuzimanje reči iz stranog jezika ili davanje novih značenja postojećim rečima. Prvi slučaj se prepoznaje u srpskom, dok je drugi karakterističan za engleski jezik (koji nema puno resursa za pozajmljivanje).

softver3

„Ako je budućnost nacionalnih jezika sve veća internacionalizacija leksike, onda nema smisla suviše usrdno ratovati protiv budućnosti...", rekao je Mitar Pešikan još 1970. godine (Naš književni jezik na sto godina poslije Vuka). Nastankom nove pojmovne jedinice ne uvodi se nužno nova reč, već je njeno imenovanje moguće postići i opisno. Ipak, kada se radi o terminologiji, vrlo je važno da ime novog pojma bude ekonomično, precizno i jednoznačno. 

Izbor iz postojećeg leksičkog inventara doneo bi samo dobijanje novih značenja postojećih reči, što se posebno kosi sa poslednjim navedenim zahtevom. Pošto je kovanje novih reči zaista retko (ono ima mogućnost za implementaciju samo ako određeni pojedinac donese u kulturu novinu i sam je nazove tako, što sa računarstvom nije slučaj), jedino što preostaje je uvođenje stranih reči. Naravno, ni ono se ne sme sprovoditi nekritički i bez osvrta na druge lingvističke zahteve, ali je često neophodno kao najprihvatljivije rešenje. 

Srpski jezik bi, zapravo, bio najzaštićeniji od engleskog uticaja ako bi se govornici „dogovorili" da ga u sferi računarstva ne koriste. Na taj način korisnici računara ne bi bili u iskušenju da „zagađuju" staro stanje u jeziku. Tako dolazimo do paradoksa da se, nasuprot očekivanjima, lokalizacijom jezik više menja, a manje „čuva". Ovo znači da za one koji u tom pojavljivanju novih rešenja vide bogaćenje, funkcija jeste ostvarena, dok će „zaštitnici" jezika uvek ostati nezadovoljni.

4. Motivisanje i opsluživanje kompjuterskih početnika i korisnika koji se ne služe engleskim jezikom

Činjenica je da u našoj zemlji stariji govornici često ne poznaju engleski jezik, što je posledica jezičke politike u vreme kada su se oni školovali. Takođe, zbog toga što su se računari pojavili kada je kod njih motivacija za usvajanje novina često manja, veliki postotak starijih govornika vrlo se loše snalazi na računaru ili ga nikad nisu ni koristili. Ipak, korelacija između godišta, nepoznavanja engleskog jezika i nesnalaženja na računaru ne znači da je prevod softvera namenjen samo toj grupi ljudi. 

Ovo za sobom povlači i predrasudu da prevod upravo zbog takve „ciljne grupe" ne zahteva potpuno precizne distinkcije (programske i jezičke), pa se ponekad npr. delimični sinonimi prevode kao potpuni (npr. insertpaste kao ubaci/unesiapplicationprogram kao program,settingspreferences kao podešavanja). Ovakvo pojednostavljivanje proističe i zbog već pomenute neimenovanosti pojmova u srpskom, ali to je još jedan dokaz da je u cilju preciznosti bolje uvesti reč iz stranog jezika nego birati iz svog leksičkog inventara već angažovane reči i time stvoriti zabunu.

softver4

Govoreći o ovom mimoilaženju u prevodnim terminima, moramo naglasiti da ponekad prevođenje dva engleska termina jednim srpskim nije neopravdano. Naime, u engleskom originalu se mogu sresti dva termina iako računarski stručnjaci tvrde da nema potrebe za tim i da je njihova distribucija posledica jezičkih preferencija kreatorâ originalne verzije (koju, naravno, realizuje više ljudi, često govornika drugih jezika). 

Verovatna prednost lokalizovanog softvera jeste što zaista motiviše ljude da se usavršavaju na kompjuterima ukoliko ne znaju engleski. Ipak, svaki korisnik može poželeti da se služi verzijom na svom maternjem jeziku, a to znači da ona mora opsluživati sve uzraste i korisnike raznolikih profila.

Stavovi o prednostima upotrebe originalnog softvera

1. Originalnost podataka i rešenja, potpunost informacija

Najveći broj softverskih paketa na Internetu nastao je na engleskom jeziku i zbog toga je svako prevođenje osuđeno na „skrnavljenje" originalnog teksta. Međutim, ovakav argument bi pre mogao da se upotrebi za neki literarni tekst (apstraktnog sadržaja), dok u tehničkom tekstu možemo očekivati mnogo više jednoznačnih i predmetnih značenja (makar i metaforično). Čini se da iza ovog argumenta leži zapravo navika u korišćenju originala i nezadovoljstvo ponuđenim lokalizovanim programima. Naime, tačno je da u mnogim realizovanim prevodima ima dosta grešaka ili neobičnih formulacija, ali se tu radi o lošoj izvedbi, a ne o nemogućnosti dobre izvedbe. 

S druge strane, ono u čemu su originalni programi zaista u prednosti, i korisnici to izdvajaju kao diskriminišući faktor, jeste to da imaju više informacija i bolja (odn. detaljnija) objašnjenja. No i to je posledica kašnjenja prevoda prema izdavanju originalne verzije i nije nešto što se ne može nadoknaditi. Pošto u Srbiji na projektima lokalizacije uglavnom rade entuzijasti, napredak je veoma spor, a posebno se zaostaje u pratećoj dokumentaciji.

2. Tradicija i rasprostranjenost, navika

Mnogi govornici smatraju da se srpski jezik kasno uključio u „borbu" sa engleskim jezikom i da je time osuđen na gubitak. Čini se da ponekad sudbinu softvera na srpskom jeziku povezuju sa sudbinom srpskog jezika uopšte - engleski je globalni jezik i svi drugi jezici, posebno oni mali, samo se uzaludno trude da se održe. Ipak, treba imati u vidu da lokalizovani softver ne pretenduje na potiskivanje drugog proizvoda, već samo na pružanje drugačijih mogućnosti onima koji to žele. Činjenica je, međutim, da je naša zajednica mogla mnogo ranije da započne ovakve projekte, čime bi se prihvaćenost lokalizacije veoma poboljšala. 

Takođe, korisnici sami ističu to da im je mnogo teže uložiti napor u menjanje lične navike da se služe originalnom verzijom nego da je i dalje koriste. Oni često ističu da su engleske verzije razumljivije. Ovo verovatno leži i u osnovi prethodno navedenog stava - da je engleski odomaćeni jezik u Srbiji, a i šire. Pokušaj da se bilo kakvom intervencijom uredi terminologija može biti nazvan i „skrnavljenjem već uhodanog informatičkog jezika". Da li je ovo navika ili lenjost prema novinama, pitanje je ugla posmatranja. Ipak, engleski termini već godinama zauzimaju značajan deo računarskog rečnika, bilo u formalnoj, bilo u žargonskoj upotrebi (ovde mislimo i na profesionalni i na omladinski žargon).

3. Usavršavanje engleskog jezika

Veliki broj korisnika smatra da korišćenje engleske verzije nekog programa podstiče učenje engleskog jezika, a da korišćenje srpske verzije vodi samoizolaciji. S obzirom na to da je poznavanje engleskog jezika društveno poželjna pojava, pretpostavljamo da svi govornici teže njegovom usavršavanju, a originalni softver se vidi kao prilika da se bude u kontaktu sa engleskim jezikom. 

Ovo je vrlo naivna predstava o učenju jezika. Naime, diskurs koji se koristi u računarstvu predstavlja samo jedan mali, i to vrlo ograničeni domen upotrebe engleskog jezika i preko njega se ne može usvojiti opšta komunikativna kompetencija. Naprotiv, usvajajući (često metaforična) značenja nekih reči u domenu računarstva, govornici ostaju uskraćeni za njeno opšte, osnovno značenje u engleskom jeziku. Ovo kasnije dovodi do toga da im i srpska rešenja izgledaju neobično ili neprihvatljivo, iako to jesu reči sa istim opštim značenjem u oba jezika (npr. pastenalepi). 

Mnoštvo poruka u originalu šablonski je rađeno, tako da nema ni mogućnosti da se u tom domenu jezika uoči jezička varijativnost, a time ni da se postigne produktivnost. S druge strane, nemoguće je usvojiti jezik bez interakcije, a prozori u kojima se traži neka povratna reakcija od korisnika uglavnom imaju unapred definisane odgovore, najčešće u vidu rečci ili eliptičnih rečenica (YesNoOKCancel itd.).

4. Nezadovoljstvo ponuđenim prevodom

softer5

Mnogo korisnika kaže da su isprobavši lokalizovani softver odmah odustali od njegovog korišćenja jer nisu bili zadovoljni prevodom. Međutim, istraživanja pokazuju da prevodi neretko koriste terminološka rešenja bliska korisnicima, ali je problem u tome što su termini nestandardizovani, te izazivaju pometnju i povećavaju napor korisnika. Pošto smo već konstatovali da kod korisnika često nema volje da se promeni navika korišćenja originalne verzije, autori prevoda bi ujednačavanjem terminologije mogli puno olakšati onima koji se ipak odluče za domaću varijantu. 

Ipak, jasno je da je potrebno neko vreme dok se i među korisnicima ustali određeni izbor leksike - bolje je sačekati i ispitati uzus, pa ga uneti u prevod, nego na svoju ruku kovati neprihvatljive termine. U ovom slučaju, dakle, velika pažnja se mora pokloniti uzusu u govornoj zajednici, budući da je to možda jedina terminologija s kojom laici često dolaze u kontakt mnogo pre nego što se sa njom sretnu stručnjaci koji bi joj odredili smer razvoja. 

Drugi problem koji korisnici izdvajaju, a već smo ga se dotakli, jesu delimični prevodi. Naime, zbog obima materijala i činjenice da lokalizacije često izvode mali timovi, plasirane verzije često su nepotpune (verovatno zbog nestrpljivosti autora da se pojave), a prevodioci dopunjavanje ostavljaju za naredna izdanja. Razumljivo je što korisnici koji se odluče za prevod ipak ostanu razočarani kada se u nekom trenutku pojavi npr. stranica sa uputstvom na engleskom jeziku. Ovo je, uostalom, još jedan dokaz da bi država trebalo da podstakne obuhvatnije i sinhronizovanije projekte prevođenja.

5. Prestiž engleskog jezika

Prestiž engleskog jezika se ne navodi eksplicitno kao razlog izbora originala, ali se čini da je on jedan od ključnih kriterijuma izbora verzije softvera. Štaviše, poneko smatra da je poznavanje engleskog jezika danas obavezno i da oni koji ga ne znaju nemaju šta da traže u svetu računarskih tehnologija. To svakako nije tačno jer ne postoji nikakva prirodna veza između tih modernih tehnologija i engleskog jezika, osim što su ih povezale društvene okolnosti. Ipak, ovo jasno ukazuje na vrlo čvrstu poziciju engleskog jezika na listi obaveznih kvalifikacija jedne osobe koja pretenduje da bude moderna. Ovakva predrasuda nije nešto a priori loše, već neizbežna pojava u savremenom svetu, ali se mora identifikovati kao takva.

Stavovi o izboru pisma

Pitanje izbora pisma za prevod gotovo da je irelevantno u tehničkom pogledu. Jednostavnije je da osnovno pismo prevoda bude ćirilica jer u njenom inventaru svako slovo odgovara jednoj fonemi u srpskom jeziku. U latinici postoje i digrami, pa bi automatskom transliteracijom na ćirilicu moglo doći do pogrešnih rešenja (npr. nadživetiнаџивети). Takođe, mašini je u prvom slučaju lakše da razlikuje originalni deo teksta od prevedenog, pa kad se rade određene izmene, ne mora se ručno obeležavati šta pripada kom jeziku (pa ne dolazi do grešaka tipa „њњњ"). 

Jednim korakom moguće je načiniti i latiničnu verziju, tako da nema razloga da se ne ponude obe. Govornici ipak nisu jednako raspoloženi prema upotrebi ta dva pisma: polovina smatra da su potrebne obe verzije, dok druga polovina misli da je potrebna samo jedna. Među onima koji misle da u lokalizaciji treba koristiti samo jedno pismo, tri četvrtine smatra da pismo prevoda treba da bude ćirilica, a jedna četvrtina - latinica. Ovo nam pokazuje da većina govornika koji su isključivi (u pogledu izbora pisma) najčešće pripada tzv. ćiriličarskoj struji, koja se povezuje sa tradicionalizmom.

*******

Vidimo da je najveći deo stavova o lokalizovanom, ali i originalnom softveru, opterećen brojnim predrasudama o jeziku, koje su, reklo bi se, crpene iz jedne šire ideološke podele u srpskoj zajednici. Lokalizovani softver, ipak, jeste nešto što je dobrodošlo i postoji samo pitanje kako će biti izvedeno, a ne i da li je potrebno. 

A lokalizacija bi ponudila kvalitetnija rešenja kada bi država učinila nešto da pokrene koordiniran rad na svim projektima, u koji bi se uključili i ozbiljniji (lingvistički) stručnjaci. Naravno, svi rezultati bi bili bolji da je to učinjeno mnogo ranije, budući da korisnici u velikoj meri ne žele da menjaju ukorenjene navike. To, ipak, ne znači da je srpski jezik osuđen na neuspeh na ovom polju, već samo da će jedva primetan napredak koji trenutno ima, biti mnogo veći ukoliko se angažuje i neko telo sa velikim uticajem u društvu. Dakle, nije srpski jezik, već Srbija taj ko stvara problem u realizovanju upotrebljivog lokalizovanog softvera. Jezik se ne „čuva" zabranama onog drugog, već unapređivanjem svog.

 

Izvor: http://www.b92.net/zivot/nauka.php?nav_id=385081

***

 

Author: B92