Nadovezao bih se na tekst gospođe Petrović.

Scene sa baze Mars 500
P1060355
P1010047
P1060439
P1000799
Fotografije sa sajta Ese

Kosmička kuhinja je u stvari stara isto toliko koliko i sama kosmonautika jer ljudi ma gde bili, na Zemlji, u kosmosu ili na Mesecu moraju da jedu. Pored toga, za hranu ima dosta simpatičnih priča od najranijih dana kosmonauitke.

Na primer, kada su jednog od pasa Sovjeti pripremali za let u kosmos, bilo je vrlo teško naterati ga (u stvari naterati je, jer su svi psi koji su leteli u kosmos bile ženke) da uđe u simulator kapsule. A kada bi i ušao tamo se osećao vrlo neprijatno, nije jeo hranu, nije pio vodu. Onda se neko od instruktora dosetio da hrani za psa doda aromu pečene kobasice. Od tog trenutka nije više bilo problema sa psom.

Takođe, posle dramatičnog povratka jednog šimpanze iz kosmosa, kada je siroti majmun morao da provede nekolko časova zatvoren u kapsuli "Merkjuri" u kojoj je postojalo nesnošiljvio vruće, dok se ljuljala na talasima okeana, situaciju je spasila jedna jabuka (ne banana). Kada je izvađen iz kapusle majmun je bio vrlo uznemiren, teško ga je bilo smiriti sve dok mu nisu dali jabuku.

U prvim danima kosmonautike, kosmonauti i astonauti su praktično gladovali u kosmosu, uprkos jelovniku koji je razvijan prema svim naučnim standardima. Gagarinu se hrana koju je po programu leta morao da konzumira - iako nije bio gladan - nije dopala. Ni Titov, drugi čovek u orbiti nije bio impresioniran ukusom hrane u kosmosu.

Sa kosmičkom hranom je povezan i jedan incident koji je stigao do Kongresa SAD. Naime, astronaut Grisom je za vreme misije "Džemini-3" marta 1965. (bio je to prvi pilotriani let novog kosmičkog broda "Džemini") "prokrijumčario" pravi sendvič u džepu skafandra. Na zaprepašćenje kontrolora na Zemlji, umesto 'kosmičke hrane' na čiji je razvoj NASA trošila milione dolara, Grisom je u orbiti pojeo sendvič kupljen u jednom malom šopu na kosmodromu. Usledila je reakcija Kongresa i od tada NASA detaljno proverava džepove astronauta pre njihovog ukrcavanja u kosmički brod.

Na MKS glavna "kuhinja" se nalazi u modulu "Zvezda". Tamo se za vreme obroka svih šest članova međunarodne posade okupljuju i to su praktično jedni trenuci kada je kompletna posada zajedno. Posle jela, svi odlaze u različite uglove stanice da nastave istraživanja. Zanimljivo je da kosmonauti i astronuati jedu rusku i američku hranu. Ranije, dominantna je bila ruska hrana, ali je odnedavno jelovniku dodata američka hrana.

Prema pričama pojedinih ruskih kosmonuata, evidentno je da američki i evropski astronauti više preferiraju rusku hranu. Među njima ima takođe pravih sladokusaca koji tamane slatkiše, posebno čokolade i raznorazne džemove. Na primer, kosmonaut Borisenko, koji se nedavno vratio na Zemlju sa MKS je bio 'napast' za slatkiše na Stanici. Kosmonaut Samokutjajev je u šali rekao da je morao da krije čokolade od njega.

Na MKS teretnim brodovima "Progres" redovno pored 'kosmičke hrane' spakovane u tubama, hermetizovanim plastičnim vrećicama i konzervama, stiže po nekoliko kilograma svežeg voća (jabuke, limun, pomorandže, grejpfrut, suve šljive ...), povrće (paradajz, luk, paprika ...), konditorski proizvodi (uglavnom različite čokolade) i sokovi (od borovnice, kupine ...).

Kada je gospođa Petrović spomenula "Mars500", zanimljivo je da je hrana dobrim delom poboljšala atmosferu među članovima međunarodne posade. Naime primećeno je u prvoj etapi "leta" da je kineski član posade bio tih, povučen, da je imao problema sa komuniciranjem, da se često izdvajao od ostalih. Onda su rukovodioci eksperimenta odlučili da meniju ruske i evropske hrane dodaju i kineska jela i od tada je stanje popravljeno.

 

Grujica Ivanović
Author: Grujica Ivanović
Menadžer planiranja električnih mreža u australijskoj kompaniji Ergon Energy, magistar elektrotehnike. Napisao je veliki broj članaka iz oblasti istraživanja kosmosa koji su objavljeni u časopisima "Galaksija", "Front", "Duga", "Planeta", "Astronomija", "Astronomski magazin", Spaceflight i “Vasiona”, i u dnevnim listovima "Politika", "Večernje novosti" i "Srpska reč". Takođe, u časopisu Power Transmission and Distribution objavljuje stručne tekstove iz elektrotehnike. Pre odlaska u Australiju radio je u EPS/"Elektrokosmet", dok je na RTV Priština uređivao televizijske emisije “Horizonti nauke” i “Ekološki krug”. Autor je dve knjige iz kosmonautike: "Kosmički vremeplov" (1997, BIGZ, Beograd) o prvim programima čovekovog leta u kosmos i "Salyut: The First Space Station - Triumph and Tragedy" (2008, Springer-Praxis, London-New York) o tragediji posade prve orbitalne stanice "Saljut". Jedan je od inicijatora projekta prvog srpskog veštačkog satelita "Tesla-1". Član je Britanskog interplanetarnog društva i Instituta inženjera Australije.

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • Boris Saksida said More
    Dragane,....baš lepo!A Marino.....baš... 1 sat ranije
  • Boris Saksida said More
    Ko bi sve to (barem malo!)... 1 sat ranije
  • Boris Saksida said More
    R.I.P. 1 sat ranije
  • Neđo said More
    Čovjek na Mjesecu do kraja ove decenije... 12 sati ranije
  • Dragan Tanaskoski said More
    Srbija je u malo boljoj situaciji od... 18 sati ranije

Foto...