venera24022009
Veneru snimio Zlatko Paško

Ovogodišnje približavanje Venere donjoj konjunciji možemo iskoristiti da proverimo važi li još uvek kontraverzni efekat u vezi Venerinih mena. Naime, astronom Johan Šreter 1793. godine zapazio je da se Venerine faze koje je posmatrao kroz teleskop, ne poklapaju sa onima iz efemerida. I drugi njegovi savremenici su potvrdili isti efekat, koji je kasnije dobio ime Šreterov efekat.

sreter
Johann Schröter (1745 - 1816)
donjakonjunkcija

Ovo se najbolje primeti kada se planeta nalazi u četvrti ili dihotomiji, kada je tačno polovina diska okrenuta Suncu (gledano sa Zemlje) i kada je relativno lako uočiti odstupanje. Ako je u pitanju istočna elongacija, ili zadnja četvrt, izgleda kao da nastupa par dana ranije od proračunate, dok kod zapadnih elongacija kasni.

Detaljnija osmatranja potvrdila su da odstupanje postoji kod svih faza, osim u jednom kratkom vremenu kada ima vrednost 0,40.

Astronomi su ponudili i brojna objašnjenja, ali ni do danas ova pojava nije potpuno razjašnjena. Na delu je složena kombinacija više faktora, od kojih su najvažniji: uslovi posmatranja, kvalitet instrumenta, iskustvo posmatrača, nesavršenost ljudskog oka, a neki autori ponudili su objašnjenje vezano za rasipanje i prelamanje svetlosti kroz Venerinu atmosferu. Nešto slično, po njima, uočio je Lomonosov prilikom tranzita Venere preko diska Sunca, juna 1761. godine.

lomonosov

crtezsm
Kliknite na crtež

 

sakabl
Mihail Vasiljevič Lomonosov
(1711 - 1765)

tranzit

 

On je tada primetio blago svetlo ispupčenje na mestu gde Venera prividno dodiruje obod Sunca prilikom drugog i trećeg kontakta, a taj svetli oreol video se i nekoliko sekundi kasnije, što je bilo dovoljno ruskom naučniku da shvati kako je upravo posmatrao Venerinu atmosferu. Ova pojava popularno se zove Lomonosovljev efekat. (Za razliku od tzv. Efekta crne kapi, koji je u isto vreme opisao Žan Bejli a koja predstavlja samo optičku varku)

svetlosni_luk

Dakle, Venerina gusta atmosfera čini da sunčevi zraci koji za vreme četvrti padaju pod pravim uglom u odnosu na posmatrača na Zemlji, po zakonima optike, ulazeći iz ređe sredine u gušću, skreću, otuda se prividno "rogovi" Venerinog srpa razmiču, a faza izobličava. Tome doprinosi i veliki sjaj ove planete, koji čini da ljudsko oko bude prezasićeno, što u viđenju rezultira smanjenjem sjaja na polovima. Svetli predmeti na tamnoj pozadini izgledaju nam veći nego što jesu, što je opet pojava koju u literaturi nalazimo pod terminom iradijacija. Nasuprot tome, kako se planeta približava donjoj konjunciji, njen dijametar naglo raste, sjaj na terminatoru opada, i sve se poništava.

No, ovo nije i kraj priče. Jedni posmatrači primetili su da posle ovoga ponovo može uslediti kratko odstupanje od faza, ali u suprotnom smeru, sve dok se donja konjunkcija najzad ne desi. Tada se više ništa ne može videti sa Zemlje, zbog blizine Sunca.

Drugi su, opet, isti efekat primetili i kod faza Merkura, pa čak i Meseca. Kao što je poznato, oni nemaju atmosferu, pa time cela hipoteza o uticaju Venerine atmosfere otpada...isti efekat konstatovan je i merenjem fotografskih snimaka, mada se to pripisalo nesavršenosti aparata i filmske emulzije. U novije vreme, analizirani su čak pojedinačni pikseli na snimcima sa CCD kamera, i opet se pojavio isti efekat...neki su se zapitali: pokazuje li Zemlja odstupanja od svojih faza, na snimcima dobijenim iz svemira? Sve u svemu, dovoljan razlog da se latite posla i beležite vaša zapažanja i razmislite o ovom problemčiću. Možda primetite nešto što niko pre vas nije, pa ćete tako ostati zauvek upisani u istoriji amaterske astronomije?

 

Author: Zlatko Paško