Astronautika: misije

Polako ali sigurno bliži se dan kada će ruska međuplanetna sonda „Fobos-grunt“ ipak da se sruši – sramno i tiho, kao što je uostalom protekla i čitava misija, ili bolje reći „misija“. Pre par dana, „Roskosmos“ je javio da se njihovo nesretno čedo nalazi na orbiti dimenzija 229,4 х 189,2 km, i da će na osnovu propračuna izvedenih iz dosadašnjih 826 orbita konačno pasti između 10. i 21. januara – verovatno oko 15. januara, sa čime se slažu i mnogi nezavisni posmatrači. Mesto pada – severni Pacifik.

FG-1 
„Fobos-grunt“ slikan 1. januara 2012. Ovo je najbolja slika ove sonde od kako je 9. novembra prošle godine uzletela sa Zemlje. Sliku je načinio nezavisni „satellite trackerThierry Legault. „Grunt“ se nalazio na visini od 237 km.

Toliko o „Fobos-gruntu“. Međutim, sve te objavljivane slike neodoljivo su me podsećale na nešto već viđeno. Da li je u pitanju déjà-vu ili nešto drugo? Prelistam svoju datoteku i konačno prepoznam ... Stvarno već viđeno. Evo, reci i sam:

FG-2
Slike „Fobos-grunta“ koje je Ralf Vandenbergh načinio jesenas. Visina: 253 km.

FG-3
Isti Holanđanin je prošle godine napravio i ove slike (u donjem delu je objekat u pravim bojama). O čemu je reč? 

Radi se o sledećem:

1972. godine SSSR je lanirao par svojih najnovijih sondi za istraživane Venere. Prva od dve međuplanetne letilice „Venera-72“ serije „3V1“, koje je napravio NPO „Lavočkin“, 27. marta je uspešno krenula ka Zemljinom najbližem susedu u solarnom sistemu. Međutim druga, lansirana samo 4 dana kasnije, ostala je zaglavljena u Zemljinoj orbiti zbog kvara na raketnom busteru.

Raketa „Molnija“ (8K78M) (proizvodni broj № S1500-64) lansiranja je sa rampe 31 sa poligona u blizini Tjuratama (kosmodrom Bajkonur) u jutro 31. marta 1972. godine, u 07:02:33 po moskovkom vremenu (05:02:33 po našem). Raketra je nosila letilicu „V-72“ №671 (tj. „3V1“ ili „Venera-72“ №2) tešku 1.184 kg, koja se sastojala od glavne letilice („busa“) koja je trebalo da odleti do Venere i lendera konstruisanog za meko sletanje na površinu Venere. Prema izveštajima NPO „Lavočkin“, konstrukcija i instrumenti sonde bili su identični kao na sestrinskoj „Veneri 8”, sondi lansiranoj nakoliko dana ranije.

Nakon normalnog rada prva tri stepena rakete, sonda i dodatni stepen „Blok-L” dospeli su na početnu parkirnu orbitu dimenzija 196 х 215 km sa nagibom od 51,78 stepeni prema ekvatoru. Dodatno paljenje motora „Bloka-L” u trajanju od 243 sekunde trebalo je da pošalje sondu ka Veneri, ali pošto je marševski motor radio samo 125 sekundi, sonda je ostala u orbiti 205 х 9.805 km sa nagibom od 52,22 stepena. Na osnovu telemetrije je zaključeno da novom satelitu treba 201,4 minut da načini pun krug oko Zemlje.

Kao što je to bilo normalno u sovjetsko vreme, zvanična štampa je novom objektu  dala oznaku Kosmos-482”, bez dodatnih objašnjenja o njegovoj pravoj nameni i destinaciji.

Zapadni radari su pratili najmanje pet objekata vezanih za lansiranje „Kosmosa-482“, od kojih su dva vrlo brzo izgubila visinu i za samo par dana ušla u atmosferu.

Fragmenti „Kosmosa-482“ padaju na Zemlju

Tokom noći 3. aprila 1972, oko 1 sat po ponoći, mnogi posmatrači neba sa Novog Zelanda (pri)javili su plamteće objekte na nebu. Tokom sledećih nekoliko dana, četiri titanijumske lopte prečnika 380 mm i jedna prečnika 250 mm pronađene su na različitim lokacijama Južnog ostrva. Nakon preciznih analiza, koje su otkrile oznake na ruskom jeziku, delovi su povezani sa „Blokom-L“, gornjim stepenom misije „Kosmos-482“. Loptasti tankovi su sadržavali helijum pod pritiskom koji je korišćen za brodski sistem za ušpricavanje goriva. Međutim, u skladu sa prethodno iznetim, sovjetske vlasti su odbile da zvanično priznaju da fragmenti potiču iz SSSR-a. [Lopte koje je Zorkić nedavno objavio na sajtu su upravo ove novozelandske.]

U junu 1972. još neki objekti su se otkačili od letilice, što je objašnjavano odvajanjem lendera od glavne letilice. U početku se verovalo da je glavna letilica ušla u atmosferu 5. maja 1981, dok su neki delovi ostali u orbiti.

Rešenje tajne Kosmosa-482”

1. avgusta 2011. godine, bezmalo četiri decenije od lansiranja „Kosmosa-482“, poznati posmatrač satelita, gorepomenuti Ralf Vandenbergh, snimio je izuzetne fotografije „Kosmosa-482“ koja se još uvek okreće oko Zemlje. Svi koji su upoznati sa arhitekturom letilice, odmah su prepoznali njene glavne delove. Međutim, interpertacija pravog stanja sonde bila je mnogo teža.

Logično je bilo pretpostaviti da je istaknuti deo na fotografiji u stvari velika komunikaciona antena u otvorenom položaju. Ali više četvrtasti nego kružni oblik predmeta nametao je da se verovatno radi o sklopljnom solarnom panelu. Ključ pravilne interpretacije fotografija ležao je u njihovom upoređivanju sa fotosima letilice u toku priprema za lansiranje, koje su veoma retke. Međutim, dve fotografije koje su bile dostupne potvrdile su da se stvarno radi o jednoj od dve identične letilice programa „Venera-72“.

U kombinaciji sa slikama iz orbite, utvrđeno je sa velikim stepenom verovatnoće da su nakon prispeća u orbitu solarni paneli „Kosmosa-482“ ostali u neotvorenom položaju. Manje je sigurno, i o tome se da diskutovati, da li je Venerin lender i dalje prikačen za glavnu letilicu. Dobro se vidi da je gornji stepen letilice uredno odbačen.

Glavna komunikaciona antena sonde verovatno se nalazi u senci, na suprotnoj strani letilice, ali na osnovu činjenica, budući da se na fotografijama ne vide čak ni krajevi antene, vrlo je moguće da se antena uopšte nije ni otvorila.

Ona prva letilica, „Venera-8“, stigla je na Veneru 22. juna 1972. godine. Lender težak 495 kg, slao je podatke sa površine čitavih 50 minuta nakon ateriranja.

FG-4FG-5
Jedna od retkih slika letilice „Venera 3V1“, načinjena tokom priprema za ansiranje. Desno je jedna od nekoliko kugli-rezervoara pronađenih 1972. na Novom Zelandu. Težina joj je bila 13,6 kg. Pošto Rusi nisu hteli da priznaju da je njihova, lopte su ostale u vlasništvu seljaka na čiju su njivu pale.

fobos-grunt-model


Prethodni članci o FG:


 

Draško Dragović
Author: Draško Dragović
Dipl inž. Drago (Draško) I. Dragović, napisao je više naučno popularnih knjiga, te više stotina članaka za Astronomski magazin i Astronomiju, a učestvovao je i u nekoliko radio i TV emisija i intervjua. Interesuje ga pre svega astronautika i fizika, ali i sve teme savremenih tehnologija XXI veka, čiji detalji i problematika često nisu poznati široj čitalačkoj publici. Izgradio je svoj stil, lak i neformalan, često duhovit i lucidan. Uvek je spreman na saradnju sa svojim čitaocima i otvoren za sve vidove komunikacije i pomoći. Dragovićeve najpoznatije knjige su "KALENDAR KROZ ISTORIJU", "MOLIM TE OBJASNI MI" i nova enciklopedija "NEKA VELIKA OTKRIĆA I PRONALASCI KOJA SU PROMENILA ISTORIJU ČOVEČANSTVA"

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • Boris Saksida said More
    Dragane,....baš lepo!A Marino.....baš... 1 sat ranije
  • Boris Saksida said More
    Ko bi sve to (barem malo!)... 1 sat ranije
  • Boris Saksida said More
    R.I.P. 1 sat ranije
  • Neđo said More
    Čovjek na Mjesecu do kraja ove decenije... 12 sati ranije
  • Dragan Tanaskoski said More
    Srbija je u malo boljoj situaciji od... 18 sati ranije

Foto...