ažurirano 12. februara 2024.

drvo

U prethodnom delu: U prvih 500 miliona godina Zemljinog postojanja bombardovanje iz svemira je bilo toliko intenzivno da ju je prosečno svakih hiljadu godina udarao po jedan veliki objekat, oslobađajući energiju koja je bila milijardama puta veća od one oslobođene eksplozijom atomske bombe koja je upotrebljena u Japanu krajem Drugog svetskog rata.


Pre 550 miliona godina život je eksplodirao !
Odjednom se razvio u ogroman broj različitih oblika

Era-paleozoikNegde pred kraj prekambrijuma ili pre oko 550 miliona godina dolazi do čuvene „kambrijumske eksplozije života“, koja je dobila ime po masovnoj i naizgled iznenadnoj pojavi fosilnih ostataka u stenama ove starosti. U starijim stenama, fosili se javljaju sporadično i dosta retko. Izgledalo je kao da su se živa bića (ili barem, složeniji oblici života) iznenada pojavili na granici prekambrijuma i kambrijuma, prve periode paleozoika. Postavlja se pitanje zašto je bilo tako? Najverovatniji uzrok ove pojave predstavlja činjenica da su u kambrijumu organizmi prvi put razvili skelet (ljušture), kao oblik odbrane od sve brojnijih grabljivica. Ljušture su izgrađene od mineralnih soli i mnogo se teže raspadaju od mekih delova tela. To je svakako omogućilo da se mnoge životinje sačuvaju u fosilnom stanju sve do danas, za razliku od organizama iz starijih epoha geološke prošlosti koji su imali samo meko telo ili pak slabo razvijeni primitivni skelet.

Era paleozoika ili „drevnog života“ sastoji se od šest perioda – kambrijuma, ordovicijuma, silura, devona, karbona i perma. Tokom kambrijuma živeli su organizmi koji više nemaju svoje predstavnike među savremenim životinjama, kao što su trilobiti, drevni zglavkari sa trodelnim telom, koji su puzali i plivali, i graptoliti, organizmi u obliku tananih grančica, koji su plutali u vodi kao plankton. Drevne vrste organizama nalik na korale, arheocijata (sitnih kupastih organizama nalik na pehare) i stromatoporata gradile su sprudove, slične današnjim koralnim sprudovima. U morskim prostranstvima živeli su i brahiopodi, životinje sa ljušturama u obliku dva kapka, koje se razlikuju u anatomiji od današnjih školjaka, ali su im na prvi pogled vrlo slične. Pored njih, u moru su živeli brojni glavonošci (nautilidi - preci današnjeg nautilusa), primitivni puževi i školjke itd. Život je uglavnom bio razvijen samo u morskim prostranstvima, dok ga na kopnu i slatkoj vodi nije bilo, ili je bio predstavljen samo mikroorganizmima.

Fosili 1
Na fotografijama u ovom članku nalaze se primeri fosila iz doba paleozoika i ordoviciuma

U toku ordovicijuma, pre oko 490-440 miliona godina, u fosilnom zapisu se pojavljuju prvi slatkovodni zglavkari i spore primitivnih biljaka sličnih mahovini. Znači, život je počeo da izlazi i na kopno. U vodi se takođe događa nešto jako važno – pojavili su se prvi kičmenjaci, predstavnici grupe kojoj pripadaju i ljudi. To su bili agnati, ribe koje nisu imale vilice, ali su imale čvrst spoljašnji oklop izgrađen od kosti.

Pre oko 440 miliona godina dogodila se druga po veličini globalna katastrofa koja označava kraja ordovicijuma. Ona je uništila preko 50% svih vrsta morskih organizama. U tom trenutku veliki južni kontinent Gondvana se prostirao preko južnog pola i dobrim delom bio prekriven ledom. Gomilanje snega na kopnu tokom dugog vremenskog perioda polako je, pored polarnih oblasti, hladilo i celu planetu. Organizmi iz hladnijih regiona su se primicali ekvatorijalnim vodama, ali oni naviknuti na topliju sredinu nisu imali kuda i neminovno su lagano izumirali. Odmicanjem Gondvane sa Južnog pola postepeno se topio led koji je nosila, a topla voda se vratila u više južne širine, čime je označen kraj ovom ledenom periodu.

f

Život ne samo da se brzo oporavljao, već je počeo da sve više naseljava i kopnena prostranstva. Tokom silura (pre 440-415 miliona godina) pojavljuju se i prve uspravne kopnene biljke, koje su još uvek jako zavisile od vodene sredine. Imale su primitivna račvasta stabla sa provodnim sistemima i sporangijama na vrhovima grančica. Dostizale su visinu od samo desetak centimetara. Biljke su polako preko plićaka izlazile na kopno gde su dobijale obilje sunčeve energije i dovoljne količine ugljen dioksida. To im je omogućavalo brži rast, a ujedno su živele u sredini gde nisu bile ugrožene od strane drugih organizama. Polako su za biljkama iz morskih akvatorija izlazile i životinje u potrazi za novim prostorima za svoj opstanak. Neke su uspele, mnogobrojne su propale. Prve kopnene životinje bile su neke vrste zglavkara, kao što su stonoge, koje su se hranile delovima prvih kopnenih biljaka.

Tek se u devonu (pre oko 415-360 miliona godina) naglo povećala raznovrsnost kopnenih biljaka i nastale su prve šume. Devon se inače često naziva "dobom riba", po ogromnom razvoju koji je ova grupa životinja postigla u to vreme. Mora su doslovno vrvela od riba među kojima je bilo i primitivnih, bezviličnih agnata koje su vladale u prethodnim periodima, ali sada su se povlačile pred progresivnijim srodnicama, "riba oklopnjača", čudnih riba zaštićenih pancirom od koštanih ploča nalik na srednjovekovne vitezove koje su ponekad dostizale i do 6 metara dužine i proždirale sve oko sebe. Ali tu su bile i ribe koje nam izgledaju poznate – prve ajkule, koje se nisu značajno razlikovale od današnjih, zrakoperke (grupa kojoj pripada većina današnjih riba) i šakoperke, neobične ribe, čija su peraja vrlo slična nogama primitivnih vodozemaca. Veliki broj ostataka devonskih riba sačuvan je u čuvenom "starom crvenom peščaru", formaciji koja je bila vrlo rasprostranjena u ovom periodu. Devon je takođe period kada su prvi vodozemci izašli na kopno. Oni su i dalje bili vezani više za vodu nego za kopno, imali su riblji rep prilagođen plivanju i veliki broj prstiju na prednjim i zadnjim nogama.

Fosili 2

Krajem devona, pre nekih 360 miliona godina, došlo je do sledećeg velikog pomora. Smatra se da se Gondvana zaokrenula i ponovo pošla prema Južnom polu, a prema nekim mišljenjima u tom trenutku je neki asteroid ili velika kometa udarila u Zemlju. Šta je tačno izazvalo ponovo hlađenje Zemlje – promena položaja Gondvane, prašina dignuta u atmosferu kao posledica udara ili uzajamna sprega oba događaja, nije važno i ne menja činjenicu da je Zemlja krajem devona bila opet "u frižideru". I nakon ovog velikog pomora, život se opet uspešno i brzo oporavljao, i ponovo ispunjavao ispražnjene ekološke niše.

Fosili 1

Period u kojem se ovaj život obnavljao poznat je pod imenom karbon, a trajao je od pre 360 do 285 miliona godina. U toku ovoga perioda prostrane šume su prekrivale ogromna područja niskog močvarnog tla. Te šume su se sastojale od džinovskih rastavića, paprati, primitivnih golosemenica zvanih kordaiti, koje su dostizale i do 30 metara visine. Nikada više tokom Zemljine geološke istorije biljke nisu dostizale toliko impozantne razmere. Taloženjem ovih stabala tokom miliona godina formirane su velike naslage kamenog uglja (po kojem je ova perioda i dobila ime), a upravo taj karbonski ugalj koji se danas najvećim delom koristi širom sveta predstavlja jedan od najvećih uzroka stvaranja efekta staklene bašte. Tokom karbona biljke su velike količine ugljen dioksida crpile iz atmosfere i koristile za svoj džinovski rast, tako da je prava nepoznanica kako zbog smanjenog efekta staklene bašte Zemlja nije ušla u neku fazu većeg zahlađenja? U karbonu su se, pored postojećih životinja koje su živele na kopnu (na primer – džinovskih vilinih konjica i buba švaba!), pojavili i prvi gmizavci. Oni su bili malog rasta, ali već u potpunosti prilagođeni na život na kopnu. Za razliku od vodozemaca, polagali su jaja van vode i mogli da prežive i periode suše.

Paracrinoid

Permski period koji je usledilo nakon karbonskog trajao je sve do pre oko 250 miliona godina. Celokupno kopno je bilo udruženo u jedan superkontinent, Pangeu, koji se prostirao od Severnog do Južnog pola. Svakako da je takav položaj kontinenata u odnosu na Severni i Južni pol pogodovao jednom novom talasu zahlađenja. Krajem perma Zemlju je pogodila najveća katastrofa u njenoj istoriji koja je izazvala pomor i istrebljenje oko 90% postojećih vrsta u morima i oko 75% vrsta na kopnu, među kojima su najviše stradali kičmenjaci. Nestale su mnoge životinje karakteristične za paleozoik – svi trilobiti, graptoliti, euripteridi (džinovski morski škorpioni), ribe oklopnjače i većina brahiopoda, krinova, amonita, korala, foraminifera,... Zanimljivo je da su biljke mnogo manje stradale tokom ove katastrofe. Smatra se da se ovo izumiranje odvijalo u periodu ne dužem od 160,000 godina, a moguće i manjem od 10,000 godina.

Postoje razne pretpostavke o mogućem scenariju ovakvog događaja: udar velikog meteorita, ogromno izlivanje lave i vulkanskih gasova u Sibiru, smanjenje količine kiseonika oslobađanje velike količine ugljen-dioksida iz zamrznutih masa metana zarobljenih u obliku leda na dnu okeana, znatno zagrevanje usled pojačanog efekta staklene bašte i sl. Ako je ipak bila reč o padu nekog velikog nebeskog tela (asteroida) smatra se da je moralo imati prečnik od oko 50 km. Pretpostavlja se, na osnovu gravimetrijskih i radarskih istraživanja, da se krater prečnika 500 km formiran padom ovoga tela nalazi pod debelim naslagama leda na istočnom delu Antarktika. Radi poređenja, može se reći da je dovoljno velik da prekrije državu Ohajo u Americi. Činom velike permske katastrofe završena je velika era paleozoika i počela nova, poznata pod imenom mezozoik.

Nastavak: Život posle eksplozije

Dr Draženko Nenadić
Mr Katarina Bogićević

Prethodni članak:

evolucijaEvolucija života na Zemlji - prekambrijum
Atmosfera se počela obnavljati tek pre 3,8 milijardi godina, pa je prvi primitivni život koji se tada pojavio živeo u sredini bez kiseonika i pod dejstvom jakog ultraljubičastog zračenja. Kako je temperatura naše planete polako opadala, rastao je pod uticajem fotosinteze mikroba nivo kiseonika, što je vremenom dovelo do stvaranja zaštitnog ozonskog omotača, zaštitnika života na kopnu.

Author: Draženko Nenadić, dr