Mesec nije baš neko nebesko telo koje nas asocira na boje. Čak i vrlo raznobojne planete kao što su Mars ili Jupiter ne „bodu oči“ svojim bojama. Ako išta, kad ih vidimo u okularu mi boje tih planeta doživljavamo kao pastelne, pre nego jarke. Mesec je sa svakog praktičnog aspekta crno-beli svet.

Da li je zaista tako?

Mesec jeste mrtav svet, bez atmosfere, i kao takav nije podložan eroziji i oksidaciji (i naravno nema vegetacije!) koje su najzaslužnije za boje koje mi vidimo na površini planeta, uključujući i našu. Ipak, u ranijim stadujumima dok je Mesečeva površina bila tečna, bilo je prisutno dovoljno kiseonika u obliku vodene pare da tečna lava oksidiše i donekle promeni boju. Taj proces je nastavljen kako se površina Meseca hladila i polako stvrdnjavala. Konstantno bombardovanje meteoritima kao i geološki procesi poput vulkana nastavili su da „otvaraju“ stvrdnutu koru Meseca i dovode do izlivanja lave. Posle par milijardi godina čak se i jezgro Meseca stvrdnulo i svi procesi su stali. Skoro svi – milijarde meteorita su nastavili da udaraju Mesečevu površinu i da usitnjavaju koru u super fine čestice prašine koje su bile razbacane svuda. Taj tepih meteoritskog praha je zaslužan za bledo sivkastu boju po kojoj danas znamo Mesec. Ali svaki novi udar većih meteorita otvarao je „prozor“ u donje slojeve koji su nekada bili tečni, i koji imaju malkice drugačiju boju.

  legenda
  Legenda za donju fotografiju

Deo Meseca oko kratera Aristarh je oduvek poznat po koloritu. Čak i u okularu, ako zagledamo zaista pažljivo, delovi visoravni oko Aristarha i Herodota izgledaju crvenkasto ili barem imaju „toplije“ nijanse od okolnog terena. Današnja oprema nam omoguđuje da te nijanse pojačamo do neslućenih nivoa.  

Sam Aristarh je relativno mlad krater, što se može zaključiti po izuzetno sjajnim zidovima (koji očigledno još uvek nisu potpuno prekriveni prašinom). Zmijolika Dolina Šrotera (Vallis Schroteri) koja počinje nekih 25km levo od Aristarha nastala je najverovatnije masivnim izlivanjem lave koja je istovremeno napunila i krater Herodot odmah ispod nje.

Aristarh je inače 45km u prečniku i oko dubok oko 3600m, dok je Herodot oko 35km i daleko je plići. Po tome što se lava izlila i napunila Herodot, ali ne i Aristarh možemo da zaključimo da je Aristarh nastao kad je već jezgro Meseca bilo hladno.

Dolina Šrotera je duga gotovo 200km, u najširem delu je preko 10km i postepeno se sužava na samo 500m na samom kraju. Romboidna visoravan koja je zelenkasto-braon nijanse i sadrži sve ove objekte uzdignuta je čitavih 2km iznad nivoa okolnog Okeana Oluja (Oceanus Procellarum).

aristarh

Boje su ovde verodostojne ali su naravno posledica masivne digitalne manipulacije originalnih snimaka u crvenom, zelenom i plavom delu spektra. Pojačanje u sva tri RGB kanala je moralo biti tako veliko da je slika ispala dosta „zrnasta“ ali to je nadam se bilo vredno jer je vizuelni utisak jarkih boja na ipak nesvakidašnjem objektu bio krajnji cilj.


 
Od istog autora u AM online 2: Altazimutna montaža          
U AM:   

Još par sličica Marsa

Messierov Maraton u Australiji

Putem Kumove slame...


4-1000

Stodan članak:

Mesec u boji

Na toj slici postavio sam žutu liniju između Merkura i tačke desno. Ako se to rastojanje promeni do poslednjeg snimka, znači u pitanju je telo koje se brzo kreće. Tu istu liniju paralelno prenosim i na sliku 3b i da – vidi se da se desna tačka dosta pomerila. Ali, i Merkur se brzo kreće oko Sunca, a i nebeski svod je zakrivljen, hm… nisam baš sasvim siguran da li sam dobro uradio merenje. Zato na prvoj slici gde sam snimio i Saturn, to je slika 2c, postavljam novu, zelenu liniju između Merkura i Saturna. Tu istu liniju prenosim na poslednju sliku 3b i vidim da je stvarno došlo do promene položaja.

Setim se: Saturn se kreće sporije od Merkura, smatraću da se on nije pomerio, hajde da mi on predstavlja zvezdu nekretnicu. Na slikama 2c i 3b postavljam još jednu, plavu liniju između Saturna i tačke desno i opet je vidljivo da se sporna desna tačka pomerila i to tačno u pravcu Sunca (crne strelice) – dakle to je kometa ISON. Ako sam pogrešio, neka me čitaoci AM isprave.

Slika 1a je u originalu jako tamna jer je to prva slika koju sam snimio u mrklom mraku i to napamet u predviđeni deo neba, pa je naknadno jako posvetljenja u računaru i zato ima tako izraženi šum. I slika 2a je prilično tamna, pa dajem i uvećanu verziju 2b na kojoj se bolje uočavaju tačkice.

Za ljubitelje astronomije, najbolja slika je ona potpisana, bez rednog broja, pa posle svih pomoćnih i dobro “išaranih” slika, tu ostavljam za uživanje.

Bratislav Ćurčić
Author: Bratislav Ćurčić
Bratislav Ćurčić se bavi astronomijom, pravljenjem teleskopa i astrofotografijom još od davnih gimnazijskih dana, pre bezmalo četiri decenije. Od 1988 uživa u prelepom južnom nebu iznad Australije (kao i u prelepim "ovozemaljskim" predelima širom prastarog južnog kontinenta). Kad ne pravi teleskope ili ne pešači Outback-om sa rancem na leđima onda planira nove teleskope ili nova putovanja. Sledeći projekat mu je pravljenje 300mm katadioptričkog astrografa (dva ogledala i tri sočiva), kao i poseta poljima oko Mundrabille u Zapadnoj Australiji, gde je pronadjen jedan od najvećih meteorita ikada na Zemlji . "Samo" 5000km vožnje, prava sitnica :-)

Zadnji tekstovi:


Komentari

  • Boris Saksida said More
    Dragane,....baš lepo!A Marino.....baš... 6 sati ranije
  • Boris Saksida said More
    Ko bi sve to (barem malo!)... 6 sati ranije
  • Boris Saksida said More
    R.I.P. 6 sati ranije
  • Neđo said More
    Čovjek na Mjesecu do kraja ove decenije... 17 sati ranije
  • Dragan Tanaskoski said More
    Srbija je u malo boljoj situaciji od... 22 sati ranije