DAN JE POČEO PREKRASNIM JUTROM. Taj petak, 27. jula 2018. godine osvanuo je blistavo sunčan. Prekrasno plavo nebo, bez ijednog oblačka. Ma milina jedna. Odmah sam se sjetio one narodne mudrosti - po jutru se dan poznaje. O, koliko je pogrešna. Već prije podne su se nebom počeli motati oblaci, a pred večer bilo je jasno da od promatranja pomrčine neće biti ništa. I stvarno, debeli sloj oblaka prekrio je noćno nebo i nije se ništa moglo vidjeti, ni zvijezde, ni planeti, a ni Mjesec, glavni statist u nebeskoj predstavi te noći. Pratio sam na Internetu direktni prijenos pomrčine uživo koji je NASA prenosila iz nekoliko američkih zvjezdarnica. Mislio sam da će to biti sve s moje strane. No, nešto me kopkalo, možda se ipak otvori poneka rupa u oblacima, makar na minutu-dvije, a to bi bila prilika da pokušam snimiti pokoju astrofotografiju pomrčine Mjeseca. Naime, nemam niti jedan snimak pomrčine Mjeseca otkako sam pustio u rad svoju zvjezdarnicu Apollo. Svaki puta bi bilo oblačno, pa sam se nadao da će s ovom pomrčinom biti drugačije. No, nije. 

Ipak, otvorio sam krov zvjezdarnice, u računalu odabrao Mjesec kao objekt promatranja i robotizirani teleskop se okrenuo u - mrak. Njegovo 127 milimetarsko oko gledalo je sablasno u mrki tamni oblak koji je prekrivao čitavo nebo. NASA-ine kamere prikazivale su prekrasni bakreno crveni Mjesec koji se raskošno šepirio na američkom nebu. Ništa manje nije bilo niti iznad Australije, s time da je Mars tamo bio iznad Mjeseca, a ne ispod, kao kod nas. Ipak je Australija na južnoj zemljinoj polutki pa je tamo sve "naopako". 

I onda, kao da je vrijeme osjetilo moj očaj, polako se pojavila jedna mala zona u kojoj su oblaci bili tanki, i pomračeni Mjesec se polako nazirao u njima. Na zaslonu računala pojavio se svjetlosni otisak slabašnog svjetla koji je dolazio s Mjeseca. Pokrenuo sam snimanja, namještao različite parametre, jer oblaci su konstantno plovili preko slike Mjeseca i trebalo ih je stalno prilagođavati. Na žalost, to nije bila rupa u oblacima kakvu sam priželjkivao, više je bila oblačna koprena kroz koju se vidjela treperava slika pomračenog Mjeseca. Iskoristio sam ono što sam imao na raspolaganju i snimao. Rezultati su daleko od idealnih, no bolje nije išlo. Izvukao sam najbolje iz snimljenih materijala pa vam ih, evo, predstavljam. 

Šumoviti, zrnati Mjesec u fazi totaliteta, zatim drugi dio pomrčine i pomrčina pred kraj, desetak minuta prije nego će završiti. Oblaci mi nisu dozvolili ništa bolje. Protiv vremenskih neprilika ništa ne možemo, koliko god se trudili. Ali, nije svijet propao, nova prilika za promatrati ovakvu potpunu pomrčinu Mjeseca pružit će nam se već u siječnju 2019. godine. Možda ćemo tada imati više sreće s vremenom.

Kako god, pomrčine su zanimljive, a mi imamo blagodati tehnološkog razvoja, pratiti ih online putem astrokamera postavljenih na teleskope širom svijeta. Imamo mogućnost vidjeti ih istoga trenutka kako se događaju. Živimo u sjajnom vremenu mogućnosti, kakvo Galileo Galilei nije mogao ni zamišljati da će doći, kada je prvi puta okrenuo svoj teleskop prema Mjesecu. Stoga, bilo oblačno ili ne, pomrčine nam neće promaknuti. Samo trebamo biti znatiželjni i podignuti pogled gore, prema svemiru. Otkrit će nam se sve tajne i ljepote tog golemog prostranstva oko našeg zrnca pijeska na kojem živimo. Nemojte se plašiti toga, njegujte svoju znatiželju i biti ćete bogato nagrađeni. Znanje vam nitko ne može ukrasti, zar ne.

  

18 304 31 0 M F

Veće verzije ove fotografije

18 305 32 0 M F

Veće verzije

18 306 33 0 M F

Veće verzije

 

Još od Danijela:

 

Danijel Reponj
Author: Danijel Reponj