Zvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivnaZvezda neaktivna
 

Nekada "davno" računala nisu bila baš prijateljski raspoložena za druženje s računalnim neznalicama, no početkom osamdesetih u Engleskoj se dogodio "Ser Clive Sinclair" i svijet je krenuo u računalnu revoluciju za široke narodne mase..

Evo priče kako je to izgledalo iz prve ruke, osobni dojmovi..

Kliknite na slike
ZX80_sm
zx80 - Prvo kućno mikroračunalo ZX80, iako skoro nepoznat s njime je počela era ulaska računala u domove običnih malih-velikih građana diljem svijeta
zx81_sm
zx81 - ZX81 u početnoj konfiguraciji, razumljivi programski jezik, poboljšane mogućnosti u odnosu na prethodnika učinile su ovo računalo kućnim inventarom stotina tisuća kućanstava
zx_spectrum_sm
zx spectrum - Dobra grafika, zvuk, boje, niska cijena, pristupačnost i pouzdanost ovog računala bile su dovoljne karakteristike za "boom" mikroračunalne tehnologije
zx_ql_sm
zx ql - Malo crno čudo, nažalost u vrijeme nastanka daleko ispred tehnologije koja ga je morala podržati, uočite funkcijske tipke (ljevo) po prvi puta primjenjene na računalu - danas standard
zx_nterface-i-zx-microdrive_sm
zx interface i zx microdrive - Dodatna oprema za računala - jedinica za brže čitanje - pisanje
zx_printer_sm
zx printer - Pisač ZX Printer veličine šake s toplinskom tehnologijom pisanja po specijalnom papiru, radi usporedbe lijevo je ZX Spectrum kojeg možete strpati u džep veće jakne
zx_danas_sm
zx danas - Fanovi ne odustaju, ZX Spectrum pretvoren u pravi mali laptop

Negdje 1982. godine, tada kao ucenik petog razreda Osnovne škole u Kanfanaru, došao sam, po običaju, nakon nastave u moj (i danas) omiljeni sklop učionica tehničkog odgoja, fizike (danas i informatike) te fotokabinet. Na prvoj klupi stajala je nevelika tehnička tvorevina. Polako sam prilazio, u glavi su se rojile misli - pa nije moguće da je to - TO. Vidio sam TO na nekim slikama tadašnjih talijanskih časopisa za elektroniku u računala koje je, baš poput ostalih tehničkih i pisanih mateijala marljivo skupljao i nabavljao moj bivši profesor - Marčelo Marić, ali opet..ma nije moguće. Sjeo sam u prvu klupu i primio TO u ruke...Da, TO je TO. Nema greške. U rukama sm držao vrhunac tadašnje tehnologije - mikroračunalo Sinclair ZX 81. Bilo je to jedno od prvih svoje vrste u Jugoslaviji..

Trebalo je nekoliko dana uvjeravanja da stroj napokon uključimo. Tog prvog dana uključenja ZX 81 i spajanja s TV-om (da mikroračunala u to vrijeme nisu znala za monitore, spaja su s na TV) jasno se sjećam; Bilo nas je nekoliko u kabinetu, Marčelo Marić, Banko Darko, Tanković Drago, Černja Zoran i ja kao najmlađi. Kada smo sve uključili na ekranu crno-bijelog TV nije se ništa događalo a onda smo poštimali kanale i naišli na ZX ov signal...WOWW!

Trebalo nam je valjda cijelo popodne da učitamo, zapravo upišemo neki mali programčić koji je omogućavao da se na sredini ekrana ispiše nešto poput "KOMPJUTER". Za one koji nisu suvremenici moram napomenuti kako su tipke na mikroračunalu bile ispisane s nekoliko simbola i kratica-naredbi. Različitim kombinacijama hmm - funkcijskih tipki mogla se dobiti tražena naredba..Nije bilo mogućnosti upisati naredbu koja već nije bila predodređena u programskom jeziku BASIC koje je računalo koristilo. Bili smo ponosni na sebe :) tog popodneva. Era računala došla je u moje ruke. Ljudi tada nisu baš čuli za pojam računalo (ili kompjuter kako se to jedno vrijeme govorilo za strojeve koji nešto rade a nitko nezna što i kako, uključujući i jezikoslovce).

Nekoliko dana kasnije, moj se boravak na satovima tehničkog odgoja svodio na rad na računalu, ostajao sam svaki dan bar još sat-dva-tri u školi uživajući učeći što i kako načiniti s računalima, elektroničkim elementima...Bilo je to lijepo dječačko vrijeme. Kako zalemiti tranzistor a da ne pregori, skalpelom otvoriti kondenzatore, jetkati tiskane pločice, zamijeniti potenciometar na maminom mikseru, uništiti novi akumulator profesorova automobila cijelodnevnim pokazivanjem iskrenja iste kolegama u razredu prilikom kratkog spoja plusa i minusa načinjeno pomoću velike sjekire s drvenom drškom (ok tada smo nekoliko dana gurali profi auto da upali ispred škole, ali svejedno ponovo bi to napravio, slika iskri koje pršte na sve strane ipak je jača od cijene novog akumulatora).

Počeo sam čitati knjige - upute za upotrebu ZX-a. Razumijevati i eksperimetirati s naredbama. Učitavati listinge (programske linije) i diviti se programima koji nikada nisu proradili iz prve, zbog pogrešaka daktilografa prilikom pretipkavanja listinga u računalnim časopisima. Ipak, to je bio najkvalitetniji način učenja. Nerijetko se dogodilo da sam program napustio bez da sam pronašao pogrešku. Zapravo pogreška se je pronašla ali se nije znalo kako ju ispraviti. No onda na nekom drugom programu, vidjelo se kako je trebala izgledati programska linija koja mjesec dana ranije nikako nije htjela proraditi! Bilo je to predivno iskustvo. Imali smo i prve igrice. Na rezoluciji ekrana koje bi se posramili i prvi mobiteli od prije petnajstak godina uspjeli smo igrati "Mastermind" i slične. Vremenom sam počeo kombinirati pojedine potprograme raznih listinga, ubacivati ih u novi, potpuno drugačiji program i zapravo učiti i stvarati nove programe. Doduše bilo je malo naporno svaki puta kada poželite igrati igricu ili nacrtati krug koji predstavlja puni Mjesec izgubiti cijeli školski sat na ukucavanje naredbi. Tada smo otkrili da postoji mogućnost da naše programe snimamo na kasete. Da, da programi su se kao blippblipllpplblip signali koji paraju uši moli snimiti na običnu kasetu, i naravno kasnije učitati u mikroračunalo! Kasete za snimanje bile su skupee. No to nije bio preveliki problem - nastradale su kasete Miše Kovača i kompanije i ubrzo bile presnimljene nerazumljivim signalima za ljudsko uho. No snimanje i učitavanje programa bilo je posebna priča za sebe tijekom početka ere mikroračunara. Nikad (pa ni onda) nisam bio siguran da je program zaista i snimljen. Porihtavanje i čišćenje glave kasetofona bila je moja specijalnost - mada bez nekih suvislih rezultata. Statistika je bila neumoljiva, baš kao i Marfy (koji je tada bio tek u povojima) - programi su se snimali i čitali obrnuto proporcionalno trudu uloženom u ukucavanje listinga i veličini programa. No to nije obeshrabrivalo. Poput Sizifa svaki dan nanovo i nanovo radio sam eksperimente. Ubrzo sam postao vlasnik Zlatne Plakete na RAST YU (RAdničko STvaralaštvo Yugoslavije) s programima koji su nešto isčrčkavali na ekranu. Sjećam se Milke Planinc (Savezno Izvršno Vijeće) kako bleji u TV i nema pojema o čemu je riječ i što se to zapravo dogodilo u eri razvoja elektronike/računala. Nekoliko godina kasnije zabranili su uvoz računala u Jugoslaviju jer da to negativno djeluje na socijalistički poredak. E tada su mi se prvi puta u životu digle sve dlake na tijelu (a nije da sam bio nešto star pa da sam ih imao puno) jer sam shvatio da živomo na brdovitom Balkanu i da nikada od nas neće biti - normalnog svijeta dok vladaju političari čiji se mentalni sklop ni dan danas nije promijenio.

Pisanje programa na računalu koje je imalo 1Kb (jedan kilo bit!) RAM produciralo je probleme s porukom na dnu ekrana: "out of memory" (doduše to s nedovoljno memorijskog kapaciteta je ostala i danas boljka računala). Negdje 1983. uspijeli smo nabaviti MEMOTEKov modul na čičak (da pričvrstio se na ZX 81 pomoću čička!) s punih 16Kb RAMa. Mojoj sreći nije bilo kraja. Programi su postajali sve duži i zahtjevniji, a frustracije s čitanjem i pisanjem programa nadobudno sigurno pohranjenih na kasetama još veće. Nekoliko minuta napetog osluškivanja kolebanja signala prilikom usnimavanja programa na računalo moglo se mjeriti jedino s uživanjem radioastronoma u počecima razumijevanja šumova koji nam dolaze iz svemira.

No te iste godine u školu je došao novi stroj, a ja kao stari poznavatelj računala imao sam priviliegiju da budem njegov isključivi skrbnik. Veličanstvo se zvalo ZX Spectrum. Malo metalno kućište s gumenim tipkama, 16Kb RAM u startu i napokon bojama koje je mogao prikazivati te cijela horda programa raznih tvrtki dali su nebrojene sate i sate uživanja. Počeli su izlaziti i kod nas časopisi za mikroračunala; Moj Mikro, Računari, Svet Kompjutera..

Tadašnja industrija ilegalne programske podrške (čitaj igara) cvjetala je u toliko mjeri da su današnje il/legalne kopije "prozora" i "fotoshopova" dječja igra prema onom vremenu. Za pedesetak današnjih kuna (manje od 10eur) moglo se nabaviti dvadesetak najnovijih igrica. Ukoliko ste tadašnjim socijalističkim poduzetnicima računalne programske industrije poslali Vašu kasetu - cijela transakcija je bila još povoljnija. Nedostatak memorije (jer neke su igrice bile napisane za ZX Spectrum varijantu s 48Kb RAM) ponekada smo uspijevali riješiti naredbom LOAD""CODE natjeravši mikroračunalo da učita samo strojni dio igre, bez desetak Kb velike naslovne sličice. PHOENIX i TOP GUN bili su moji favoriti, uz ALIENA. PACKMAN i MANIC MINER nisu mi bili po volji ali ljudi su ih igrali do besvjesti.. U tim naporima tada mi se svesrdno priključio kolega-učenik Vedran Marić. Godinama smo haračili po natjecanjima i smotrama pokazujući što su to i kako se igra na računalima.

Godine 1984. već sam sakupio dovoljno iskustva, ali i želje za vlastitim mikroračunalom kojeg ću moći imati doma i igrati se kada hoću (bar sam tako mislio u tom trenutku, jer kada se to stvarno dogodilo - nitko mojoj majci nije mogao objasniti kako se televizor neće pokvariti ako ekran prikazuje igrice umjesto Nedjeljnog popodneva iz jednog od republičkih TV studija).

Napokon, u ljeto te godine očeva braća iz Švedske i moj rođak (Denis Tumpić) donose mi ZX Spectrum s 48Kb memorije. Bilo je to ravno putu na Mjesec za mene. Sreći nije bilo kraja. Kasnije sam saznao kako su prilikom prelaska granice morali platiti carinu za digitron (tako smo zvali sve kalkulatore, pa čak je i danas to ostao pojam za ručne kalkulatore - Tvrtka Digitron iz Buja bila je vrhunska tehnološka tvrtka u to vrijeme, digitroni su svoj narodski nazvi dobili upravo po njoj!). Carinik na sreću nije imao pojema što je to, inače - tko zna! Carinjenje mikroračunala bila je sitnica prema onome što će se dogoditi godinu dana kasnije!

Početak školske godine jedva da sam dočekao. Profesorova Weller lemilica dobila je posao odraditi lemljenje nečeg što se na papiru crtalo cijelo ljeto!

Talijanski div OLIVETTi započeo je u to vrijeme proizvoditi računala koja su izgledala skoro onako kako sam ja htio. Aplle je svojim modelima "II", LISA i sl skoro bio na mojem tragu, ali...htio sam posebno računalo kako meni treba i kako sam ga zamislio.

Osnovnoškolac je imao pune ruke posla. Prijatelj iz škole (Renato Žgomba) pomogao je kod njegovog oca (stolara po zanimanju) napraviti kutiju za pravu tastaturu, koja će zamijeniti orginale gumene tipke ZX Spectruma. Samu tastaturu sklapali smo i lemili u školi od pojedinačnih stikala (tipki). Kada je bila gotova i isprobana bio je to trijumf mladog konstruktora kako je prof. Marić nazivao nas nekolicinu koju smo otvarali kondenzatore samo zato da vidimo da li imaju u sebi aluminijsku foliju, ili čekićem otvarali otpornike kojima sam znao čitait vrijednost iz nekoliko raznobojnih prstenova na njima, najviše su mi se sviđali oni s zlatnim prstenom za toleranciju...

No da se vratim na "dugu" (to je bio naziv za ZX Spectrum od milja, obzirom je na njegovom kućištu bio iscrtkano nekoliko obojanih pojaseva - poput duginih boja!), ubrzo je načinjeno i drveno kućište u koje sam ukomponirao "matičnu ploču" ZXa, unutra je još stalo brdo ekstra opreme ali i osnovnih dodatka.

Kako se ispravljač grijao do besvjesti (da, da i tadašnja računala su se grijala, nakon tri sata igre Spectrum bi bio vruć za držanje, čak opasan za kožu!) to sam s njega skinuo plastično kućište i ugradio komad lima za bolje hlađenje. Na kućištu sam izbušio rupe za ventilaciju te postavio mali ventilator. Naravno njega se moglo upaliti i ugasiti prekidačem s signalnom LED diodom, te birati brzinu vrtnje potenciometrom. No to nije sve! Taj je ventilator "posuđen" iz školskog kompleta uređaja koji su pogonjeni solarnom ćelijom. Istoj sam "produžio" žice i postavio je na bok kućišta. Postavljeno uz prozor, dnevna svjetlost bila je dovoljna za lagani povjetarac unutar kućišta. Struju za ventilator sam izvukao iz orginalnog ispravljača Spectruma, dodatnim kablovima i dodatnim ispravljačem koje je također bio ogoljen - bez orginalnog kućišta! Prema gornjoj strani kućišta računala postavio sam walkman. Istina da je radio na baterije ali i on je prespojen zasebnim ispravljačem, prekidačem i kontrolnom LEDicom da se ne mijenja preskupe batrerije svaki drugi dan. Unutar kućišta svoje su mjesto našli i ZX Interface 1 (dobio sam ga od kolege Đanija Burića), ZX Interface 2 (poklon od Marčela Marića) te Kempston interface. Jedan za ZX Printer (Marčelo Marić) koji je bio uzvan kućišta i printao je na papir koji bi danas najsličnije opisali kao spaljeni papir iz neke trgovačke blagajne. No, tada je izašao i ZX Microdrive (uređaj s mikrokasetama za pohranu podataka-poklonjen od strane Darko Banko) koji je naravno morao biti dio sklopa. Treći "interface" služio je kao premosnica za postavljanje palice za igranje (jojstick) koju mi je poklonio kolega Božidar Vidulin. . Svi oni bili su presposjeni na prekidače s LEDicama. (Da bio sam opčinjen LED svjetlucavim žaruljicama).

Spectrum je osim boja imao i zvukovne mogućnosti (mada se to danas ne bi tako definiralo). Pa iako ja nisam neki ljubitelj muzike, zvukovna podloga igrica morala je dobiti i "pravi" zvučnik. Naravno, s potenciometrom. Njega sam skinuo s mog prvog žutog "tranzistora" koje je radio sve dok nije bio na servisu kod nekog majstora u Pazinu. Iako se taj tranzistorski prijemnik nakon "majstorskog popravka" nikada više nije uspio oglasiti, njegova je zvučna duša u vidu minijaturnog ali ipak dovoljno glasnog zvučnika zaživjela novi život u mojem ZX Spectrumu. Trebam reći da je i on imao svoj prekidač i LED indikator uključenosti?!

No iako je ZX Spectrum M (tako sam nazvao to svoje malo računalno remek dijelo) i bez svih ovih dodataka bi funkcionalan, ni za što na svijetu ne bi mijenjao divno iskustvo osmišljavanja, planiranja, izrade, isprobavanja vlastite samogradnje. Godinama kasnije, ova su iskustva pomogla da kontrolna ploča mog motocikla prije naliči na panel lovca iz Plave eskadrile (Galactica) nego na klasičnu instrument ploču.

Sve to skupa bilo je zamalo pa dosta, da jedan od učenika nije slomio profi podesivu zidnu radnu lampu s metalnom fleksibilnom cijevi za podešavanje nagiba i kuta. Bio sam oduševljen kada je ista završila u smeću. Fleksibilna cijev je skraćena, rasvjetno tijelo skinuto a postavljeno je drugo, znatno manje - bočni pokazivač smjera od Zastave 750 LE (luksuzna varijanta popularnog fićaka, čiji se luksuz ogledao upravo i samo u ovoj oznaci LE iza brojke 750). Naravno, dva prekidača s LED indikatorima gasila su i palila lampicu za noćni rad na tastaturi, a kada sam (na vrlo kratko vrijeme) napustio mikroračunalo, okrenuo sam fleksibilnu cijev na gore, te je pokazivač smjera prebačen na napajanje putem u samogradnji načinjenog tranzistorskog treptala! Utjecaj žutih trepčućih svjetala od filma ALIEN 8 bio je očit.

Sve je ovo bilo pristojnih dimenzija, ni preveliko ni premalo, jedini je problem bio - TV. Televizor doma nisam praktički mogao koristiti od straha roditelja da se ne pokvari (obzirom su znali da sam sam spajao komponente mikroračunalnog sustava). Tada uskače pomenuti Vedran Marić, s kojim sam proveo nebrojene sate u školskim kabinetima radeći svakakve gluposti s elektronikom i računalima - poklonio mi je mali crno bijeli ruski televizor (ŠILJELIS) koji se taman uklopio u cijeli sklop kao da je sve rađeno prema njemu. Čak je i odsustvo boja bila tek trenutačna tuga koja nikada nije utjecala na radost zbog složenog mikororačunalnog sustava koje još k tome i radi.

Kao astronom po životnom opredjeljenju, bilo je preljepo opažati prve astronomske programe na ekranu vlastitog računala. Shvatio sam tada kako će ubrzo doći vrijeme u kojem će i astronomi amateri moći kod kuće imati robotizirani astronomski opservatrorij. Nažalost, napredak tehnologije je bio brz, no pravi robotički astronomski opservatorij moguće je tek danas imati. Pri Astronomskoj udruzi Vidulini čiji sam osnivač i predsjednik, upravo privodimo kraju prvu fazu radova na osposobljavanju Vidulini Observatory koja ima robotičke uređaje, upravljanje putem računala i na daljinu putem interneta. U vrijeme kada sam stvarao ZX Spectrum M, internet je bio više od deset godina u budućnosti. No, radiomaterski uređaji mogli su ga tada mijenjati. Zato sam u to vrijeme i krenuo s polaganjem radioamaterskog ispita. Danas imam status radioamatera (9A3ATE), ali bez računala i astronomije ne bi bilo ni tog spoja želja jednog mladog dječaka i tehnike koja svih nas čeka da ju uzmemo u svoje ruke.

ZX Spectrum M još je negdje živ i trebalo bi ga pronaći i reaktivirati. Za vrijeme pisanja ovog teksta na koji me inspirirala rasprava s kolegom Aleksandrom Zorkićem (zadrti komodorovac) postao sam svjestan kako olako neke stvari koje radimo u životu - ubacimo u beskrajni popis izgubljenog emotivnog blaga. Jer nema druge vrijednosti osim osobne zadovoljštine načiniti tako nešto kao dijete u petom-šestom razredu osnovne škole.

Ah, da spomenuo sam Aleksandra i da je zadrti komodorovac. Aleksandar je inače pokretač i urednik astronomskog portala www.astronomija.co.rs te najkvalitetnijeg časopisa iz astronomije na ovim područjima - Astronomski magazin. No to u ovom članku sada nije predmet teksta, iako je on krivac za nastanak ovog teksta.

Da, u to vrijeme s početka ulaska računala među građanstvo mi Spectrumovci ili Sinclarovci krenuli smo prvi, a tada su se pojavile blijede kopije Sinclairovih proizvoda koje je izrađivala tvrtka "Commodore". Vlasnici takvih kvazi mikroračunala bili su predmet omalovažavanja nas iz Sinclairova idejnog tabora (iako oni imaju neku svoju priču o tome). Naši su strojevi bili u svakom pogledu superiorniji od njihovih i međusobno se nismo podnosili. Čak i danas kada ljudi s pokojom godinicom dođu na tu temu vidi se međusobni "animozitet". Podjela na spektrumovce i komodorce je toliko ugniježđena među nama da pomalo spada u genetski predefinirane obrasce ponašanja.

(Za one koji su pripadnici PC i narednih generacija - ovaj odljeljak teksta shvatite kao internu šalu i zezanciju. Nema govoro o bilo kakvom stvarnom omalovažavanju ili vrijeđanju!)

Osobna priča o eri mikroračunala s početka osamdesetih godina završava dolaskom na scenu Sinclairova vrhunca - mikroračunala oznake "QL". Bio je to stroj zamišljen da se na njemu izgradi budućnost računala za naredna desetljeća. No kako to često biva, bio je to stroj ispred svog vremena. Izvanredno zamišljen, s samo jednom manom. Konstruktori su zaboravili da ih tadašnja tehnologija nemože pratiti. Iako nerado (kao zadrti spektrumovac) moram priznati postojanje mnogobrojnih tehničkih i programskih problema ovog izvanrednog računala. Napredak konkurencije i visoka cijena QL-a učinili su da je njegova zvijezda ugasla i prije nego je zabljesnula. Slovenski časopis Moj Mikro predstavio ga je kao "malo črno čudo" - što je QL nesumljivo i bio. Word procesor, rad s četiri programa i četiri prozora (davno prije Microsofta), interna konfiguracija, portovi postali su temelj za IBM-ova PC računala nekoliko godina kasnije.

Život bez QL-a bio je za mene nezamisliv. Negdje 1984. ili 1985. ponovo na scenu stupaju očevi rođaci iz Švedske i donose mi novi novcati QL s 512MB RAMa, Motorolinim procesorom a u Vidulinima (gdje živim) sve je već bilo spremno za prihvat najmodernijeg računala ondašnjeg vremena. Listinzi računalnih programa, od astronomske, do radioamaterske tematike. No čekanje na rođake se odužilo. Jutro na dan njihova planiranog dolaska odužilo se do popodneva, a predvečer je stigla informacija kod susjeda (Petar Radovan) kako su zadržani na granici jer su pokušali prošvercati računalo u Jugoslaviju, a to je bio zakonski sankcioiran prekršaj. Zemlja bratstva i jednistva zabranila je uvoz računala!

Na sreću Petar je bio dovoljno moćan i dovoljno govorljiv političar, te je nakon ispitvanja i maltretiranja na granici u Viduline napokon došao QL. Moji rođaci nikada više nisu ništa švercali preko granice, čak ni pršut ili litru vina kada su se vraćali kući u Švedsku. Godinama kasnije, Elio i Mario Tumpić pričali su mi kako je na granici izgledalo ružno postupanje čuvara socijalizma prilikom najobičnijeg transfera računalne tehnologije s zapada na istok. No nepismeni organi na granici u to su vrijeme "malo črno čudo" shvatili kao prijetnju sustavu koji se već počeo raspadati. A ja sam tada kao dijete napokon shvatio kako i našu zemlju vode ljudi koji neznaju što rade.

QL mi je pružio sate, dane i mjesece divnih iskustava. Moram spomenuti kako sam listing astronomskog programa kojeg je za opažanje i istraživanje Sunčeve aktivnosti napisao Danijel Reponj ( www.zvjezdarnica.com ) izvorno za ZX Spectrum uspio prebaciti na QL-ov SUPER BASIC programski jezik. Zanimljivo taj je programski listing objavljen u astronomskom časopisu BOLID kojeg izdaje Zagrebačka zvjezdarnica.

Danas izgleda nevjerojatno da smo u svega nekoliko kilo bita RAM memorije uspijevali strpati stotine pa i tisuće programskih linija. Igre koje danas izgledaju nostalgično bile su naša stvarnost. Vrijeme zabrane uvoza računala davno je prošlo, no ispod plastičnih kućišta računala koje koristite da biste pročitali ovaj tekst, stoji srce i duša elektroničkih komponenata i inženjera od prije samo dvadeset i koju godinu. Bez ovih početaka, ne bi bilo ni pomaka miša koji "potroši" više memorije nego što smo mi tada imali na raspolaganju u cijeloj arhitekturi računala.

No ipak već smo tada bili svjedoci rađanja disketnih pogona, priča o skorom pojeftinjenju cd-medija i mogućnosti da se ista koriste kao medij za pohranu računalnih informacija....

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih svijet je otišao naprijed. Računala u bivšoj državi prestala su biti bauk. Nekada zabranjena računala, poput Sinclarovih modela ZX Spectrum, započela su se licencno proizvoditi u Slovenskoj "Iskri". Drugdje po zemlji nastajala su računala zakoja smo se voljeli pohvaliti kako su plod "domaće" pameti; razne Galaksije, Galebovi, Orlovi 101 i 102, Lola 8 i slični bili su unaprijed osuđeni na propast. Vrijeme "mikraća" prohujalo je zajedno s Milkom iz planine. Generacija PC-ja bila je na vratima a naše su tvrtke kupovale velike zastarjele računalne sustave koji su proizveli ogromno zapošljavanje cijelog seta stručnjaka za njihovu prodaju, instaliranje, održavanje i korišćenje.

Aplle IIc stigao je krajem osamdesetih i do mojih vratiju. Izvrsno računalo zapravo nikada nisam stigao niti koristiti. Savitljive velike diskete pomalo su započele riješavati problem "čitanja - pisanja" informacija na medij prihvatljive brzine i pouzdanosti. Nastupaju ratna vremena u kojima su računala potisnuta u drugi plan, a kada sam ih ponovo počeo koristiti tu je na vratima već bio spori internet i neke druge generacije klinaca koje nikada nisu zapisale programski redak, ali su postali pravi virtuozi korišćenja raznih alata kojima se nekoć mistificirano računalo danas preobrazilo u čovjekova prijatelja i nezamislivog saveznika prilikom obavljanja poslova. I ne samo to - rodila se čak i nova ovisnos: Ovisnos o računalima, internetu, virtualnim prijateljima i stvarnosti.

Na kraju, što reći danas o računalima mojeg djetinjstva?

Bili su to brzi, pouzdani strojevi vrijedni divljenja, doduše mogli su biti još malo brži, imati malo više memorije, biti mrvicu sofisticiraniju - no to kažemo i za današnju generaciju računala!

Zaključak: Promijenilo se vrijeme, tehnika i ljudi, ali osjećaj je ostao isti.

E da, računala s početka osamdesetih imala su dušu, ime i bili su lijepi. Posebni! Današnja se računala rade skoro pa u istim fabrikama, s istim komponentama, na istom dijelu svijeta i samo je pitanje koliko smo spremni više ili manje novaca izdvojiti za razne boje plastike na kojoj se kočopere imena poput IBM, TOSHIBA, ACER, HP..


Komentari   
Danijel Reponj
0 #1 Danijel Reponj 13-04-2009 14:46
Bravo Marino, tek sam sada uhvatio vremena pročitati tvoj članak o prvim mikroračunalima ! Moj program za Spectrum, koji je služio obradi podataka prikupljenim promatranjima Sunca, zvao se Solar Max, prema istoimenom satelitu: http://heasarc.gsfc.nasa.gov/docs/heasarc/missions/solarmax.html Za potrebe objavljivanja u Bolidu, morao sam ga, nećeš vjerovati, pretipkavati na običnoj pisaćoj mašini, pazeći na svako slovo, svaki zarez, svaku točku, jer printer za Spectrum nisam imao. Drago mi je da ti je bio od koristi, i eto, puno godina nakon toga tu sam činjenicu saznao iz ovog tvojeg članka. To su bila vremena za pamćenje, a dio toga sam stavio i na svojim osobnim stranicama http://www.danijel.info/ Apple II mi je bio nedostižni san jer se nije mogao, kao Spectrum, prošvercati u Jugoslaviju ispod tepiha automobila. Tadašnja politika, računala je poistovjetila s fliperima, dakle kao nešto potpuno beskorisno. Bio je to pokušaj spriječavanja razvoja intelektualne svijesti građana, tehnološkog razvoja i pokušaj svim silama zadržavanja neodrživog stanja. Umjesto računala, na "stražnja vrata" su se pojavile "satelitske antene" i ljudi su napokon mogli vidjeti kako živi "mrski kapitalizam" i poželjeli i oni sva ta čuda moderne industrije koja olakšavaju život čovjeku. Tehnološki se napredak više nije mogao zaustaviti, a on je bio u suprotnosti sa propalom ideologijom i zabranom računala u Jugoslaviji. Bili su to zadnji čavli u lijesu Jugoslavije. Ostalo je (krvava) povijest. Danas svijet ne može funkcionirati bez računala. Ja godišnje napišem jedno jedino pismo, odnosno čestitku Gustavu Krenu, mojem dragom prijatelju i suradniku sa zagrebačke Zvjezdarnice, za Božić i Novu godinu. Sve drugo ide putem Interneta bez kojega danas ne bi bilo niti Zvjezdarnice, niti Astronomskog Magazina, niti... Današnjim generacijama to je sasvim normalno, poput telefona i mobitela, televizora... No, ponosan sam što sam bio dijelom tog vremena kada se stvarala računalna budućnost svijeta. To se ne može zaboraviti niti zanemariti. Tvoj me tekst vratio u to vrijeme i prisjetio kako je to onda bilo. Super :-)
Dodaj komentar


 
 leksikon 190


stranica posmatraci2019

CURRENT MOON


tvastronomija18